Scenarista i režiser Pol Tomas Anderson vratio se na svoj teren na kojem igra najbolje, kalifornijskoj dolini San Fernando, te se vratio s još jednim filmom koji se predivno ispod svih radara servirao publici, "Pica od sladića".
Ako ste se ikada uspjeli zaljubiti u neki od Polovih filmova, ovdje ćete biti odmah omađijani. A ako ste se ikada osjećali teško ili tjeskobno zbog nekog od njegovih filmova - iz bilo kojeg razloga - onda ovo smatrajte skromnom molbom da barem probate zagristi maleno parče njegove "pice" koja je zaista posebnog ukusa. Vaš kinematografski jezik će osjetiti bujice osjećanja u predivnim kadrovima i iskusiti teme u njihovom najčistijem izražaju.
Mjesto za "Noći bugija" i "Magnolija" najednom je postalo mjesto za panteon filma o odrastanju koji gledaocu daje kartu za prvi red u vremeplovu, s fokusom postavljenim na 1973. godinu, a tamo, Kuper Hofman (sin pokojnog Filipa Sejmora Hofmana) i Alana Haim (pjevačica i gitaristkinja benda Haim); isporučuju zaista briljantne glumačke izvedbe koje afirmišu život na najdivnije načine koji su danas pomjereni u sjenku zbog raznih "social justice warriors" tema.
Geri Valentin (Hofman) je 15-godišnji privatnik (pazi sada) na zalasku svoje dječje glumačke karijere. Alana Kejn (Haim) 25-godišnja je pomoćnica fotografa koja pokušava da gazi vodu života dok joj svijet izgleda kao jedna ružna i bolna kamenica u cipeli. Upoznaju se kada Geri pozira za svoju sliku za školski pano - susret koji objema osobama mijenja živote.
Očaran na prvi pogled, Geri skupi hrabrosti i poziva Alanu na večeru. S prezirom i s divljenjem prema njegovom životu, ona se pojavljuje na toj čudnoj večeri koja daje ton dinamici "guraj-vuci" njihovom prijateljstvu.
U određenim kritičarskim krugovima već se vodi mini-rat oko desetogodišnje razlike u godinama između Gerija i Alane (možda je to aspekt filma gdje je ljubav slijepa). Problematično je, opasno, odvratno, itd. Ali Anderson, jednostavno rečeno, nije idiot, i on koristi sveprisutnu nedopuštenost svega što se događa između njih dvoje kao centralnu napetost filma. Nema odobravanja, kao što nema ni osude. Anderson predstavlja odnos u zbrkanim i iskrenim terminima, tražeći od svoje publike da raščlani koliko se slatko ili neugodno osjeća zbog toga - čak i ako bi odgovor mogao biti oboje u isto vrijeme.
Postoji savršena scena u "Pici od sladića" koja uključuje kamion bez benzina - naftna kriza iz 1973. pozadina je priče - koji se vozi nizbrdo, a ta scena slobodnog kretanja dočarava šarm filma u kojem nikad ne znate šta je iza ugla za Gerija i Alanu. Uz vjetar koji im se isprepliće kroz kosu, to je predivan kadar, kao što je Anderson ikada bio na velikom platnu. Iako je stigla u jeku zime, iako ja kasnim sa ovom recenzijom, "Pica od sladića" definitivno je kasnoljetni film.
Ako je život čovjeka označen kao zona sivila u okeanu univerzuma, Anderson se želio pobrinuti da, estetski gledano, naš svijet bude pun boja. "Pica od sladića" rekreira dolinu San Fernando iz 1973. sa divno preciznim detaljima. To je ona iskrena nostalgija od-cigle-do-cigle za filmom "Bilo jednom… u Holivudu", ali s emotivnim odjekom koji nedostaje u vremenskoj kapsuli filma Kventina Tarantina.
Kao evokacija jedne ere, Anderson ovdje pakuje sve kako treba da bude, ali traži od gledalaca da gledaju kroz prizmu 1973., što nije prošlo bez kontroverzi. Kao što sam rekao bilo je kritika na račun razlike u godinama u koketnom i tom "klackalica" odnosu između Gerija i Alane koji daje nevjerovatnu snagu filmu, te prikazu prizme ukorijenjenog rasizma tog vremena. Odgovarajući u intervjuu za Njujork Tajms, Anderson je rekao da "ne postoji granica koja je pređena", a da "morate biti pošteni s vremenom".
Komedija sa dodirom drame isprepletene kroz romansu sa uspomenama, "Pica od sladića" je Andersonova najtoplija i najlepršavija kreacija. Zapamtite, ovo nije povratak u neki propušteni ili zaboravljeni kinematografski izražaj; napola pažljiv pogled na bilo koji od Andersonovih filmova, čak i one znatno ozbiljnije poput "Majstora" ili "Biće krvi", otkriva čovjeka koji je oduvijek bio vrstan komičar, lukavi posmatrač ljudskih mana, mađioničar između svjetova i na kraju beznadežni romantik.
Ono oko čega će se svi usaglasiti da je sjajno, jeste gluma. Odlična hemija između Andersonovih "starih" prijatelja Hofmana i Haimove (režiser poznaje Hofmana od djetinjstva i napravio je promotivne videe za Haima) usklađena je s klasičnim epizodnim ulogama Šona Pena i Bredlija Kupera. Uz Haimovu vlastitu porodicu i Andersonovu ženu Mej Rudolf i njihovu djecu kao dio ansambla, ovo se čini kao film koji su snimili ljudi koji su najbliži i najdraži jedni drugima. Odabir ekipe je efikasan i kohezivan u svakom trenutku, što je za njih ispalo kao vrhunsko vrijeme za biti zajedno.
Jedno ime se posebno izdvaja u cijeloj pleadi sjajnih glumaca i velikih karaktera, ovaj put ne idem niti za sekundu objektivno, to je Tom Vejts. Ikonski pjevač, kompozitor i glumac, Vejts ima karakterističan glas; kritičar Daniel Durkholc opisao je to da Tom zvuči "kao da je natopljen u bačvi s burbonom, ostavljen da visi u pušnici nekoliko mjeseci, a zatim iznesen van i pregažen automobilom". Ne treba govoriti koliki je uticaj ovog čovjeka na svjetsku kulturnu i muzičku baštinu. U "Pici" Vejts glumi Reksa Blaua, vlasnika kluba koji je od grijeha jedino više natopljen u alkoholu i apsolutno gospodari vremenom i prostorom u kojem se nalazi njegov "sveti gral" razvrata i zabave. Alana Haim je u jednom intervjuu za "NME" rekla da je "raditi s Tomom Vejtsom bilo kao da ste u prisutnosti boga".
Ovdje ima toliko toga za diviti se i uživati, i kao što je gore navedeno, neke stvari su dovedene u pitanje. "Pica od sladića" je dakle bez ikakve sumnje kvalifikovani trijumf. U jednakoj mjeri čudan, sentimentalan i materijal za kritiku i pohvalu, odvratiće vam misli od stvari kao nijedan film napravljen i izdat posljednjih godina - garantovano. Može se reći da je ovo bio prvi veliki kinematografski poklon u ovoj godini.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.