Peti međunarodni festival LGBT filma "Merlinka" počinje danas u Domu omladine Beograd, a do 16. decembra biće prikazano 55 kratkih, igranih i dokumentarnih filmova iz 25 zemalja, najavili su organizatori.
Festival počinje projekcijom kratkog njemačkog filma "Bjekstvo od gravitacije" o trans ženi koja se trudi da bude prihvaćena od strane svojih roditelja, dok će nakon svečanog otvaranja biti prikazan dokumentarac "Ja sam Divajn" o legendi filmova Džona Votersa - Divajn, s početkom u 21 sat.
Kako piše Zoran Janković, iskusni Džefri Švarc je sasvim promućurno odlučio da svoj biografski dokumentarac o nezaboravnom Divajnu otpočne upravo prizorima gungule uoči samog početka baltimorske (a samim tim i svjetske) premijere čuvenog „Laka za kosu“ Džona Votersa. Jer, kako će ubrzo posvjedočiti i nekolicina sagovornika, a kako se dalo vidjeti i u par odabranih arhivskih snimaka TV intervjua sa samim Divajnom, on je, mimo svih spekulacija, naknadnih mudrovanja i učitavanja sa bezbjedne istorijske distance, samo želio da bude zvijezda. Što je, barem u doživljaju svijeta nemalog broja raznorodnih, svakako bio i kako će sigurno biti i upamćen, a čemu je dokaz i ovaj blago svečarsko-hvalospjevni dokumentarac o njemu.
Švarc ovdje ne problematizuje samu ličnost Divajna, ne zalazi u brzopotezne analize njegovog očito složenog sklopa njegove ličnosti, već jednostavno, slično onome što je već radio, na primjer, u dokumentarcima o Rangleru, Vitu ili Vilijamu Keslu, nastoji da predmet svog interesovanja prikaže u što je moguće sveobuhvatnijoj i upečatljivijoj punoći. I u tome, nema sumnje, u potpunosti uspijeva. Premda možda odveć tradicionalistički ustrojen, „Ja sam Divajn“ ipak predstavlja svačije pažnje vrijedan rad – čvrsto se drži zadate teme, sagovornici su živopisni i nadahnuti, priča plijeni živošću i dinamikom, izlaganje je, uprkos silini izvora i mogućih digresija, razložno i pregledno, a krajnji rezultat je nesumnjivo zadovoljavajući, dostojanstven i detaljan prikaz životnog puta jedne zbilja jedinstvene persone. Tako ćemo u razumnih i ekonomičnih devedeset minuta trajanja ovog filma biti u prilici da ispratimo Divajna kroz sve važne etape njegovog, kako profesionalnog, tako i emotivnog razvojnog puta – od zbunjenog dječaka drugačijeg od drugih, pritajenog ekscentrika, lokalne zvijezde na planu istinski bizarnog, Votersove muze nad muzama, ikone off-off-off Brodveja, iskrenog i darežljivog prijatelja, prepoznatljive pojave odocnelog ekstravagantnog diska, nesigurnog, ali odanog sina, neobuzdanog trošadžije bez straha i mane, ambicioznog glumca..., ali nadasve nepatvorene i evo, već decenijama i decenijama istinski intrigantne pojave.
Švarc se uz dosta diskretnosti, koja je, kako ćemo vidjeti, na tom planu bila svojstvena i Divajnu dotiče i pitanja njegove seksualnosti. I mada će neki od prisutnih sagovornika i učesnika, kanda prvenstveno u skladu sa sopstvenim doživljajem svijeta i pitanja roda i pola, Divajna označavati ličnim zamjenica muškog ili ženskog roda, iz „Ja sam Divajn“ se, između ostalog, da saznati da Divajn, vjerovatno i mimo opšte uvriježenog uverenja, nikada nije poželio da promijeni pol. A ono na čemu autori ovog vrlo dobrog dokumentarnog rada poentiraju i na čemu i u par tihih mahova i insistiraju je zaključak da su u slučaju velikog Divajna pominjani aspekti pola i roda bili neraskidivo povezani sa njegovim osobenim doživljajem svijeta u kome mu je dopalo da egzistira, baš kao i sa njegovim neprolaznim aspiracijama da postane zvijezda o kojoj se priča i priča. A što mu je, i mimo zbilja tužnog kraja njegovog života u nesrećnom trenutku (noć pred početak snimanja planirano duge uloge u popularnom sitcomu Bračne vode – Married with Children), i pošlo za rukom. Što, naravno, ne znači da ga i dalje mnogi, barem na planu iskrenih instant-asocijacija, neće ponajprije povezivati sa glasovitom scenom sa psećim izmetom. Ali, trnovit je put do zvijezda, ljudsko pamćenje je bilo i ostalo varljiva stvar, a u slučaju Divajn makar uvijek možemo govoriti o unikatnosti i nezaboravu, što je ipak velika i značajna stvar.
***
Svjetsku premijeru u Beogradu imaće filmovi "Margarite" režiserke Majte Rihter iz Njemačke, "Život običnog tempa" Aleksandra S. Kalezića (Srbija) i "Tigan" Igora Chorića (Australija).
Organizatori su izdvojili i belgijski film "Miješani kebab" o mladom Turčinu koji odlučuje da živi sa drugim muškarcem umjesto da se oženi, turski dokumentarac "Dijete moje" o roditeljima LGBT dece i njihovom aktivizmu u Turskoj, grčki igrani film "Vodič" o turističkom vodiču koji vodi grupu studenata arhitekture kroz Atinu.
Biće prikazano i špansko igrano ostvarenje "Za 80 dana" o ljubavi dvije prijateljice iz mladosti između kojih se javlja ljubav poslije 50 godina, izraelski igrani film "Puževi na kiši" o mladom studentu koga progoni anonimno ljubavno pismo koje mu je poslao drugi muškarac, njemački dokumentarac "Mi momci sa stanice ZOO" o muškarcima - "seks radnicima" iz Berlina i drugi.
Festival će 16. decembra zatvoriti američki film "Da, uzimam" o gej Britancu koji gubi pravo na boravak u Americi i odlučuje da se vjenča sa prijateljicom lezbejkom kako bi ostao u zemlji.
Gosti festivala biće režiserka kratkog filma "Margarite" Majte Rihteral (Njemačka), reditelj igranog ostvarenja "Vodič" Zaharias Mavroeidis (Grčka), režiserka dokumentarca "Muškarac na jedan dan" Katarina Peters (Njemačka) i asistent reditelja dokumentarnog filma "Dete moje" Bojsan Jakar (Turska).
Za razliku od prethodnih godina, žiri festivala dodijeliće samo "Dorotinu cipelicu"- dizajn kreatorke Lidije Jovanović, za najbolji kratki kvir (queer) film, a u konkurenciji je 45 ostvarenja.
Žiri čine urednik kulturne rubrike nedeljnika NIN Dragan Jovićević, autor emisije "Movieland" Siniša Milošević i direktor izdavačke kuće "Red Box" Miško Stevanović.