Film i serije

Pola vijeka "Paklene pomorandže": Pogled koji je promijenio filmsku industriju

Pola vijeka "Paklene pomorandže": Pogled koji je promijenio filmsku industriju
Foto: N.N. | Pola vijeka "Paklene pomorandže": Pogled koji je promijenio filmsku industriju

Društvena je ovo satira koja se bavi pitanjem jesu li psihologija ponašanja i psihološka uslovljenost opasno novo oružje koje totalitarna vlada može upotrijebiti kako bi nametnula veliku kontrolu nad svojim građanima i pretvorila ih u nešto više od robota, ovako je slavni Stenli Kjubrik opisao svoj kultni film "Paklena pomorandža", koji je premijerno prikazan 19. decembra 1971. godine u Londonu, a koji i pola vijeka od izlaska predstavlja jedno od najboljih i najkontroverznijih ostvarenja sedme umjetnosti svih vremena.

Uznemirujuća i nasilna kritika društva

Film nastao po istoimenom romanu Entonija Berdžesa iz 1959. godine obiluje uznemirujućum, nasilnim slikama koje stavljaju akcenat na psihijatriju, maloljetničku delinkvenciju i druge socijalne, političke i ekonomske situacije u distopijskoj budućoj Britaniji.

Malkolm Mekdauel igrao je Aleksa Delardža, predvodnika bande nasilnih napadača koji obožava Ludviga van Betovena i njegovu "Devetu simfoniju". Kada ga vlasti konačno uhvate, biva podvrgnut užasnoj terapiji koja modifikuje ponašanje.

"Paklena pomorandža" prikazuje i demistifikuje izopačenost, licemjernost, brutalnost i zlo ne samo čovjeka kao individue, već i čovjeka kao pripadnika kolektivizma, čovjeka koji kao jedan mali zupčanik sa mnoštvom drugih čini dio ogromnog mehanizma zvanog institucija, sistem, država… Film na jedan surov, eksplicitan i posve neobičan način kritikuje porodicu, vlast, državu, sistem, civilizaciju, kolektivizam i institucionalizam uopšte.

Kjubrik posredstvom naracije glavnog aktera, upotpunjene pokretnim slikama i klasičnom muzikom, gledaoce uvodi u um jednog prilično agresivnog, nasilnog, poročnog, izopačenog adolescenta, samo sa namjerom da bi im, u što većoj mjeri, prikazao i dočarao svijet viđen njegovim očima.

Malkom Makdauel u ulozi Aleksa Delardža

Glumac Malkom Makdauel igrao je glavnog junaka filma Aleksa Delardža,  harizmatičnog sociopatskog delinkventa kojeg interesuju klasična muzika, silovanje i ono što obuhvata termin "ultranasilje". On, u bijeloj odjeći, sa bijelim šeširom na glavi i štapom u ruci, te plavim očima i umjetnim trepavicama na desnom oku, vođa je male grupe mangupa (Pit, Džordž i Dim), koje naziva "droogs", (termin iz ruskog jezika drug, prijatelj, ortak). Film prati užasne kriminalne radnje družine, Aleksovo hvatanje i pokušaj rehabilitacije kroz kontroverzno psihološko uslovljavanje.

Kjubrik je bio poznat kao veliki perfekcionista, što su na koži osjetili i svi koji su radili na "Paklenoj pomorandži", posebno Makdauel kao glavni lik.

"Da Kjubrik nije filmski reditelj, bio bi načelnik Generalštaba američke vojske. Bez obzira šta je - čak i da je pitanje kupovine šampona, sve mora da ide preko njega. Jednostavno voli totalnu kontrolu", izjavio je Mekdauel.

Kada završi u zatvoru lik kojeg igra Mekdauel, prijavi se na eksperimentalno liječenje za promjenu devijantnog ponašanja radi smanjenja kazne, a to znači gledanje iznova i iznova scena ratova i nasilja širom otvorenih očiju i to sve dok njegovo tijelo ne razvije mučninu na samu pomisao da uradi nešto slično.

O tome kakav je to eksperiment dovoljno govori činjenica da su Malkomu Mekdauelu, koji u filmu igra Aleksa, povrijeđene rožnjače tokom čuvene scene kada mu metalna sprava prisilno drži kapke otvorene - naime sprave za otvaranje očiju namijenjene su pacijentima koji leže, dok je Kjubrik insistirao da Mekdauel stoji tokom scene. Čovjek u bijelom mantilu koji mu na svakih nekoliko sekundi sipa nešto u oči bio je pravi doktor koji se brinuo da Mekdauelu oči budu vlažne.

Kritika i zabrane emitovanja

Kritika je većinom hvalila film, te je poznati kritičar Džejms Brundidž naveo: "Poruka za sve one koji nisu u stanju analizirati 'Paklenu pomorandžu' u bilo čemu osim u nasilju je ista ona u hinduizmu koja govori o karmi - svako na kraju dobije ono što zaslužuje. Ovaj film je gorko-slatka ironična priča o sociopatu Aleksu Delardžu... On završi u eksperimentalnom programu kondicioniranja stvorenog kako bi od njega stvorili 'programiranu pomorandžu', nekoga ko je nesposoban povrijediti bilo koga. Kada biva otpušten iz zatvora, karma počinje djelovati. Beskućnik kojeg je prije istukao sada istuče njega. Spasu ga dvojica policajaca, dvojica njegovih bivših kolega koje je prevario, pa sada i oni istuku njega... Film je ovo koji, od početka do kraja, pršti ironijom. To je briljantno, crno poetično djelo koje istovremeno fascinira i izaziva gađenje."

Brundidžev kolega Majkl Atkinson svojevremeno je napisao: "...Kjubrik je stvorio prvu pank tragikomediju koreografiranu poput crtića, meditaciju o pojmovima dobra, zla i slobodne volje koja je u jednakoj mjeri zavodnička koliko i neukusna. Da je Kjubrik krivo procijenio udaljenost između komedije i okrutnosti je neosporno; ali danas nije lako odgovoriti zašto ovaj film ostaje duboko u sjećanju... 'Paklena pomorandža' je uokvirena poput satire, ali nije jasno čemu se rugao Kjubrik - tinejdžerima, silovateljima, kriminalnom postupku, liberalnoj birokratiji, vi odlučite. Poput većine Kjubrikovih filmova, i ovaj je originalan, hermetičan, jezovit spektakl kojem se moramo diviti jer je jedinstven."

S druge strane, Roger Ebert je jednostavno otvoreno priznao da mu se film nije svidio te mu dao samo dvije od četiri zvijezde: "Kjubrikova 'Paklena pomorandža' je ideološki haos, paranoidna desničarska fantazija koja se maskirala kao Orvelovo upozorenje. Pravi se da se protivi policijskoj državi i nametnutoj kontroli uma, ali sve što radi je samo slavljenje zlobe glavnog protagoniste, Aleksa."

Kada je prikazan davne  1971. godine, film u Britaniji nije dobio nikakvu oznaku do kog uzrasta se film ne preporučuje za gledanje, iako su vlasti smatrale da je nasilje u njemu previše ekstremno.

U narednim godinama film je nekoliko puta pominjan kao inspiracija za stvarne zločine koji su se dogodili u Velikoj Britaniji - prvi put tokom suđenja 14-godišnjem dječaku optuženom za ubistvo, pa na suđenju za ubistvo jednom 16-godišnjaku, a onda i u slučaju silovanja tokom kojeg su napadači pjevali nešto izmijenju pjesmu koju u filmu pjeva Aleks.

Iako se u javnosti često može čuti da je film potom zabranjen u Britaniji 1973. godine (i još nekoliko zemalja), to se nije dogodilo, već je povučen na Kjubrikov zahtjev, ali on ipak nije priznavao vezu između njegovog filma i zločina.

Zbog toga su Britanci tokom osamdesetih i devedesetih, ako su željeli da je gledaju, morali "Paklenu pomorandžu" donijeti iz inostranstva, a poslije Kjubrikove smrti 1999. godine film je ponovo dobio dozvolu za emitovanje, ali i rejting da nije za mlađe od 18 godina.

Pojam "Paklena pomorandža"

U naslovu "Paklena pomorandža", u originalu "A Clockwork orange", prva riječ predstavlja mehanizam za navijanje, mehanizam sata, a druga, ako se izuzme bukvalan prevod, kako mnogi tvrde, jedno od njih može biti "osoba" na malajskom. Dakle, čovjek - sprava za navijanje, ili ukidanje slobodne volje i ispiranje mozga.

Postoji i jedna fraza iz dijalekta istočnog Londona, koja glasi: "As queer as a clockwork orange" koja se odnosi na sve što je bizarno iznutra, a izgleda jako lijepo, privlačno i normalno spolja. Kako sam Berdžes kaže, "a clockwork orange" je biće koje funkcioniše ili na samo dobar ili samo loš način, da ima prijatan i sočan izgled, poput pomorandže, a u stvari je to samo mehanizam koji navija ili Bog ili sam đavo.

Film je imao tri nomincije za "Zlatni globus" (najbolji film, režija, glavni glumac), te četiri nominacije za priznanje "Oscar" (najbolji film, režija, scenario, montaža), ali nije osvojio nijednu nagradu. Ipak, i 50 godina kasnije, u srcu "Paklene pomorandže" nalazi se problematična dvosmislenost. Da li je lična autonomija jednog čovjeka važnija od bezbjednosti javnosti? Nije stoga ni čudo što ovaj film osvaja generacije, zabavlja, izaziva i uznemirava svojom paklenom distopijom.

"Paklenu pomorandžu" možda najbolje opisuje rečenica Vinsenta Kenbija, kritičara "The New York Timesa", koji je napisao da je ovo filmsko ostvarenje "briljantno i opasno, ali opasno na način na koji su opasne sve briljantne stvari", a nevaljali Aleksov pogled, usmjeren pravo na gledaoca, zauvijek je uzdrmao i promijenio filmsku industriju.

 

Razlike između filma i romana

* U romanu Aleksovo prezime nije otkriveno, dok je u filmu njegovo prezime Delardž.

* Na početku romana Aleks je petnaestogodišnji delinkvent koji iza sebe ima dosta zločina. U filmu, da se ublaži polemika, Aleks je nešto stariji, oko 17-18 godina.

* U romanu F. Aleksandar prepoznaje Aleksa kao svog napadača kroz nekoliko neopreznih naznaka. U filmu Aleks biva prepoznat kada počne da pjeva pjesmu tokom kupanja.

* U romanu Aleksu je ponuđena terapija nakon što ubija drugog zatvorenika koji ga je seksualno uznemiravao. U filmu ta scena je izbrisana i umjesto toga Aleks se dobrovoljno javlja da učestvuje u terapiji.

* U romanu pisac je radio na projektu "Paklena pomorandža" kada Aleks i njegova družina upadaju u kuću. U filmu naslov projekta se ne vidi, tako ostavljajući film bez dodira sa naslovom.

* Na početku filma Aleks i njegovi drugovi brutalno tuku jednog pijanog starca. Poslije, kada Aleksa puste na slobodu, taj čovjek ga prepoznaje. Starac okuplja nekoliko prijatelja beskućnika da tuku Aleksa, koji nije u stanju da se brani. Ovih scena nema u knjizi, ali ima slična scena u kojoj stariji čovjek ide kući iz biblioteke i dobija batine od Aleksa i drugova i pritom mu knjige bivaju uništene. Pošto je Aleks pušten na slobodu, odlučuje da se ubije i odlazi u biblioteku da pronađe knjigu kako bi to uradio. Tamo ga prepoznaje stariji čovjek kojeg je prebio i starac ga napada zajedno s nekoliko prijatelja iz biblioteke.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije