Svi želimo da "Das Leben der Anderen" bude remekdjelo. To je niskobudžetna njemačka drama koja je odnijela nagrade i europske i američke filmske akademije i koja uspijeva problem prisluškivanja i tajne obavještajne službe Njemačke Demokratske Republike, poznate kao STASI, učiniti savremenim, zanimljivim i duhovitim.
Film posjeduje zavidno scenarističko i rediteljsko umijeće i sjajnu glumačku podjelu, u kojoj prednjači Ulrich Muhe kao agent Wiesler, pravi `inženjer duša`, kojeg susret s parom umjetnika preko žica mikrofona postavljenih u njihovom stanu mijenja otkrivajući ga kao `dobrog čovjeka`. Ipak, u mnogim dijelovima, pa i nekim jako bitnim za razvoj radnje, motivacija likova postaje mehanička i djelo gubi ono organsko što čini svaku vrhunsku umjetnost. S druge strane, upravo to je ono što je film `Život drugih` učinilo pitkim širokom gledalištu, koje već odavno pati od retardirane percepcije, i donijelo mu prihod koji dvadesetak puta premašuje budžet.
Ono što ostaje hvale vrijedno jeste višeslojnost i humanost bez pristrasnosti kojom reditelj, potomak plemićke porodice, govori o jednom sistemu koji na kraju ne ispada ni bolji ni gori od drugih jer ga kao i uvijek čine ljudi koji uvijek imaju mogućnost izbora. Potreba da se svijet učini boljim postaje konačna afirmacija umjetnosti, svijeta i ljudi u bilo kojem vremenu i prostoru, ali i ideje socijalizma koja je za Von Donnersmarcka očito mnogo više od izgubljene iluzije. Pogled u život drugih prestaje biti voajerizam i postaje inspiracija da se taj život popravi.
U finalu reditelj postaje vrlo provokativan i iznosi ideje koje su, prije svega, strasni stav punokrvnog umjetnika, a ne banalnog komentatora koji udara oborenog protivnika samo zato što je to politički korektno. Zahvaljujući tome `Život drugih` uspijeva nadići probleme i, čak, izbalansirati pathos posljednje scene, što ga i čini djelom koje se ne propušta. I to u kinu.