Svjetskom premijerom "Cirkusa Kolumbija", najnovijeg ostvarenja Danisa Tanovića, na Sarajevo film festivalu (SFF), jedini dobitnik "Oscara" iz BiH pokazao je da mu nagrade nisu osnovna vodilja u karijeri.
I publika je osjetila da je stavljanje venecijanske "Mostre", utemeljene daleke 1932, u drugi plan u odnosu na pola vijeka mlađe festivalsko izdanje žrtva vrijedna poštovanja. Jednostavno je nahrupila na četiri projekcije, podarivši ostvarenju rađenom po istoimenom romanu novinara i književnika Ivice Đikića ujedno vlastitu nagradu, nagradu publike, s procječnom ocjenom 4,81.
U filmu, čija radnja se dešava uoči rata u malom mjestu kraj Čapljine u Hercegovini, glume renomirana imena poput Mikija Manojlovića, Mire Furlan, Miralema Zupčevića, Svetislava Goncića, ali i neke nove snage - Jelena Stupljanin, Boris Ler, Mario Knezović...
U intervjuu za "Nezavisne" Tanović govori o nagradama, radu na posljednjem filmu, budućnosti bh. filma i značaju SFF-a za region.
NN: Zbog čega ste pristali da prikažete prvo film na Sarajevo film festivalu, a ne u Veneciji, gdje biste se borili za "Zlatnog lava"?
TANOVIĆ: Što se nagrada tiče, više me ne zanimaju. Mnogo draže mi je ovo što se desilo u Sarajevu, što sam vidio sjaj u očima ljudi, posebno onih koje volim, roditelja, rodbine, prijatelja... Ovo je moj grad i moj festival, jer se smatram dijelom njega. Činiću sve da on bude što bolji. Ovim činom ću pokazati i drugim rediteljima u regiji da je super doći na SFF i imati svjetsku premijeru.
NN: Prosječnom ljubitelju filma možda će se učiniti nelogičnim i odbijanje projekta koji je trebalo da, poslije "Cirkusa Kolumbija", realizujete u Irskoj.
TANOVIĆ: Nisam ga odbio. Završio sam dva filma, što mi je uzelo oko dvije i po godine života. Nisam mogao da odem u Ameriku i Irsku na po šest mjeseci, da me opet nema godinu dana kod kuće. Ja sam ipak otac petoro djece. Umorio sam se. Sve lijepo zvuči, ali kada čovjek provede godinu dana u hotelu, daleko od svega što mu je drago, nije mu teško da odustane. Filmova će biti, sada mi je potreban odmor. Za mene, napraviti film je kao da pomjerite planinu.
NN: Jednom prilikom ste rekli da je "Cirkus Kolumbija" snimljen kao uvertira u "Ničiju zemlju", sa ratnom, i "Trijažom", sa poslijeratnom tematikom. Da li je takav projekat nastao spontano?
TANOVIĆ: Ne, u pitanju je splet okolnosti da je prvi film govorio o ratu, drugi o postratnim iskustvima, a ovaj o prijeratnim dešavanjima. Ne vidim neke druge sličnosti. Svaki je sniman na različite načine, različitim jezicima i u različitim zemljama.
NN: U svojim filmovima birate glumce iz svih krajeva bivše Jugoslavije, tako da u novom filmu imate i Mikija Manojlovića i Miru Furlan i Miralema Zupčevića. Zbog čega se odlučujete za takav kasting?
TANOVIĆ: Nije to nekakva iskazana volja da mijenjam saradnike. Jednostavno, uzimam glumce za koje mislim da su najbolji za ulogu koju im ponudim. Ne vidim ko bi bolje mogao da odigra Divka Buntića od Mikija Manojlovića. Da sam u Sloveniji vidio glumca koji bi mogao to da odigra, uzeo bih ga. Pošto je prostor bivše države veliki, mnogo veći je izbor glumaca i zašto se onda suzdržavati.
NN: Razvili ste kontrast između ljubavnih parova. S jedne strane su tu Miki i Mira, a s druge mladi glumci Jelena Stupljanin i Boris Ler. Kakav je bio njihov međusobni odnos i da li su iskusniji pomagali mlađima?
TANOVIĆ: Naravno, to su sve velikodušni ljudi. Mlađi su bili spremni da uče i da se dokažu, a ovi malo stariji su im pomagali u svakom koraku. To je normalno kada imate pristojne i normalne ljude oko sebe.
NN: U filmu imate dva člana porodice Knezović. Slaven je već iskusni muzičar, dok je Mariju ovo prva uloga, i to zapažena. Kako ste se odlučili da njemu pružite toliko povjerenje?
TANOVIĆ: Jednostavno, Mario je bio najbolji na kastingu. On ima prirodni talenat za glumu i sve je došlo jako prirodno.
NN: Da li ste u filmu htjeli da uhvatite baš taj predratni period ili da opišete hercegovački mentalitet?
TANOVIĆ: Meni je najvažniji segment bio da se zabilježi taj period prije rata. To je priča nekih malih ljudi u sveopštem ludilu, gdje ljudi nisu željeli da vide šta se to sprema i dešava. Zaista vjerujem da bi se danas, kada bi se mogli vratiti u 1990. godinu, svi drugačije ponašali, glasali i reagovali. Sumnjam da bi iko pristao da se ponovi ovo ludilo koje nam se desilo. Još je prisutno pitanje straha; ljudi se boje, ali mislim da je toga sve manje i da se napokon okreću svojim životima.
NN: Kako ste došli do knjige Ivice Đikića i želje za njenom ekranizacijom?
TANOVIĆ: Dino Mustafić je htio u početku da radi po njoj. Poslije godinu i po dana, kada je uvidio da nema dovoljno vremena, "prebacio" je meni taj zadatak. Nisam poznavao Ivicu, ali moram priznati da je saradnja s njim za mene bilo jedno od najboljih iskustava. Pisci su inače često stravični. Svi umjetnici na određeni način imaju izuzetno veliki ego... mada ga i moraš imati ako se uopšte misliš baviti tim poslom. Kad sam mu saopštio ideju, Ivica je svoj ego na neki način uspio ostaviti sa strane, ugradivši cijelog sebe u funkciju scenarija. Radnja knjige se proteže na 12-ak godina, a ja sam to morao sabiti u mjesec-dva za film.
NN: Može se reći da ste Vi otvorili vrata bh. kinematografiji u svijet. Angažujete u vlastitim filmovima svjetske zvijezde. Da li vi mislite da je poslije "Ničije zemlje" došlo neko novo vrijeme za film u BiH?
TANOVIĆ: Da nije iza mene došlo još desetak talentovanih ljudi ne bi ništa bilo od toga. Ne može jedan čovjek sve učiniti. Ono što sam ja uradio jeste da sam odškrinuo vrata, koja su svi ti talenti širom otvorili. Treba sve učiniti da mladi ljudi dobiju priliku i snime svoje filmove.
NN: Kada "Cirkus Kolumbija" kreće u distribuciju?
TANOVIĆ: U septembru će krenuti u kino dvorane. Na redu je mala pauza, a potom se ide u Veneciju, Toronto, možda Sao Paolo, San Sebastijan...
Biografija
Danis Tanović je rođen u Zenici, a odrastao u Sarajevu, gdje se i školovao.
Godine 1992. prekinuo je studije na ASU i pridružio se Armiji BiH, prvo kao vojnik, a zatim kao dio filmske ekipe. Uzeo je kameru i počeo bilježiti sve što se događalo oko njega. Materijali koje je snimio korišteni su u brojnim filmovima.
Odlazi u Brisel 1994, kako bi završio započete studije. Nakon toga počinje rad na filmu "Ničija zemlja", za koji je sam napisao scenario. Film je 2001. nagrađen "Oscarom" za najbolji strani film, a dobio je i nagradu za najbolji scenario u Kanu.
Oženio je Belgijanku Mae Lisu, s kojom ima petoro djece.
Omnibus
Kao nagrađivan autor, Tanović je dobio poziv da radi na međunarodnom omnibusu o 11. septembru, "11'09''01 - September 11".
U društvu Kena Loača, Šona Pena i drugih, Tanović je napravio film o BiH.
Nakon toga je, prema scenariju Kržištofa Kišloskog, snimio "Pakao" u Francuskoj, a onda i "Trijažu" sa Kolinom Farelom.