Nakon prikazivanja na mnogobrojnim domaćim i inostranim festivalima i osvajanja nekoliko nagrada, među kojima najviše u Sopotu, film "Motel Nana" režisera Predraga Velinovića će u četvrtak naveče imati i banjalučku premijeru.
"Motel Nana" je jedna intimna, pa može se reći i minimalistička priča koja je osvojila srca gledalaca i žirije festivala. Riječ je o drami u kojoj suspendovani učitelj iz Srbije u BiH upoznaje Jasminu, koja se vraća iz Njemačke, i njih dvoje zajedno odlaze u motel, čiji je vlasnik Hazim. Glavne uloge su pripale Draganu Mićanoviću, Nikolini Jelisavac, Zijahu Sokoloviću i Nikoli Pejakoviću, a scenario je napisao Ranko Božić.
"Mislim da je razlog tome što publika prepoznaje iskren i pošten film, nastao iz srca. Film govori o ozbiljnim stvarima, sa puno humora. Njegovi glavni junaci su obični ljudi i u okruženju gde je istorija ostavila duboke tragove, pokušavaju da srede i osmisle svoje živote. Ta narativna jednostavnost, i rediteljska, prijaju publici, zbog mnogo smeha, opušteno gledaju film, ali ih on sve vreme tera na razmišljanje. Film svakako traži potpun gledaočev angažman", ispričao je Velinović.
On je za "Nezavisne" govorio o ideji za film, čestim dolascima u Banjaluku i zbog čega je izabrao naslov filma "Motel Nana".
NN: Glavni likovi su potpuno različiti. Kako su se glumci uspjeli uklopiti u Vašu ideju?
VELINOVIĆ: Ta različitost likova tražila je i izbor različitih filmskih junaka. Dragan Mićanović, Nikolina Jelisavac i Zijah Sokolović bili su moja podela još u fazi pisanja scenarija. Imao sam sreće da im se priča dopala, da su rado prihvatili da u filmu igraju, da je tekst bio toliko jasan da smo svi razumeli šta radimo i da kao reditelj nisam morao da razmišljam o glumačkim alternativama.
NN: Posebno je briljirala Nikolina Jelisavac, koja je osvojila i neke nagrade.
VELINOVIĆ: Tačno je, na svakom festivalu gde su se dobijale glumačke nagrade, Nikolina ih je dobijala. Gledajući je na banjalučkoj sceni i u filmovima mojih studenata, odmah mi je bilo jasno da se radi o izuzetnoj glumici, o glumici sa kojom želim da sarađujem. I siguran sam da je ovo samo naš prvi zajednički projekat...
NN: Vaš film se može okarakterisati kao balkanska melodrama u kojoj svaki od likova pokušava da pobjegne od stvarnosti koja ga okružuje. Da li se slažete s tim?
VELINOVIĆ: Rekao bih da moji junaci zapravo pokušavaju da prihvate tu stvarnost, stvarnost koja ih okružuje. Da u toj stvarnosti pronađu svoje mesto i da tu, pored sebe, otkriju ljubav. Film nosi puno melanholije i tuge, i govori o motelu kao tački susreta naših junaka, koji zapravo, postaje tačka njihovog rastajanja. Nemogućnost da prihvate stvarnost onakvom kakva ona jeste vodi ih u neizgovorene rečenice, nepreživljena osećanja, povlačenje iz života. Na kraju, svi odlučuju da uzmu sudbinu za ruku, i donose bitne odluke koje, na neki način, menjaju njihove živote.
NN: Da li ste od prve rečenice koju je napisao Ranko Božić po Vašoj priči bili u kontaktu s njim u vezi sa idejom za film ili ste se tek kasnije uključili?
VELINOVIĆ: Ranko Božić je moj prijatelj, tako da naš odnos nije klasičan odnos scenariste i reditelja. Jeste, ja sam prvo napisao priču "Motel Nino" od pet stranica, za koju mi se učinilo da može biti dobra osnova za film. Dao sam Ranku da je pročita, iako je on tada bio zauzet pisanjem scenarija za seriju "Vratiće se rode". Uzeo je uz izgovore da neće moći da joj se posveti, jer je prezauzet. Ali, nije odoleo. Priča mu se dopala, za svega nekoliko dana uspeo je da napiše tridesetak stranica scenarija. Naravno da me je, još isto veče kad je uzeo priču, zvao da se nađemo da nekoliko dana razgovaramo o mogućem toku kojim bi se kretao scenario. I kasnije, kad smo priču proširivali shvatili smo da joj nedostaje bosanski deo, koji sada zauzima dve trećine filma. Dugo smo i često razgovarali o dramaturgiji i razvoju likova, a on je to kasnije sam pretvarao u scenario.
NN: Iako je politika bitna u filmu, ona nije u prvom planu, već iz pozadine ključa i osjeća se nacionalni naboj između likova.
VELINOVIĆ: Nikad nisam želeo da film ima ikakve veze sa politikom. Jedna značajna gospođa u evropskoj kinematografiji, koja se bavi kupovinom i prodajom filmova, jednom prilikom mi je rekla da je teško praviti film u našoj zemlji, a da on u potpunosti bude lišen politike. Čim u sceni, ili priči, stavite junake različitih nacionalnosti, a šta je prostor bivše Jugoslavije nego samo to, vi ste, nažalost, već napravili politički film. Ja sam želeo da se bavim pomalo istorijom, i onim što smo nedavno proživljavali, ali nikako politikom. Ispada da je ona gospođa bila potpuno u pravu...
NN: Koliko ste vaše iskustvo dolazaka u Banjaluku iskoristili u filmu i koliko Vas je uopšte ono inspirisalo za priču i film?
VELINOVIĆ: Ne neposredno, ali reditelj uvek pravi film o onome što je video, čuo, doživeo, što je deo njegovog iskustva. Ja nisam ošamario učenika, kao moj junak, ali je svakako deset godina stalnih putovanja ostavilo traga. Zapravo je koren inspiracije verovatno u pogledima kroz prozor u razrušene kuće, od kojih mnoge za sve to vreme nisu obnovljene, i razmišljanje o tajnama i količini ljubavi i smeha koje kriju, o životima koji su se u njima nekada vodili, o snovima i uspomenama koji se možda još nalaze negde tu, ispod cigli i šuta...
NN: Na ulazu u Banjaluku postoji motel koji se zove "Nana", međutim Vi ste koristili drugi motel. Postoji li neka veza?
VELINOVIĆ: Već sam rekao da je u mojoj priči motel imao drugi naziv. Ali i "Motela Nino" u Bosni imate koliko hoćete. Mislim da je Ranko u prepisivanju pogrešno otkucao naziv motela, i naslov filma, verovatno intuitivno osećajući da bi naš film trebalo upravo tako da se zove. Znao sam da postoji takav motel, ali nisam se bunio, jer se radilo o lepoj kombinaciji suglasnika i samoglasnika, koja dobro zvuči i na stranim jezicima, posebno francuskom, gde je naš film na nekoliko festivala bio odlično prihvaćen. A opet, pošto sam želeo da napravim film koji tako mnogo liči na život, i sam sam se pitao gde je granica između stvarnosti i fikcije.
NN: Pošto ste profesor i u Beogradu i u Banjaluci, koliko se filmski svijet u ta dva grada i države razlikuje? Da li postoji perspektiva za film u Republici Srpskoj?
VELINOVIĆ: Beograd ima nesumnjivo dužu filmsku i televizijsku tradiciju, ali Banjaluka ima više ljubavi prema filmu. Tokom ovog niza godina postojanja Akademije umjetnosti u Banjaluci obrazovali su se kadrovi koji su spremni i sposobni da učestvuju u stvaranju kinematografije na ovim prostorima. U svakom smislu! Dokaz tome je sve veći broj koprodukcija iz regiona, koje ovde dolaze jer znaju da postoji kadrovska osposobljenost da se iznese projekat, mladi ljudi koji stvaraju svoje filmove poput "32. decembra" Saše Hajdukovića, dobro prihvaćenog i ovenčanog nagradama, student iz Banjaluke koji je prešao u Beograd i za svoj studentski film dobio nagradu u Kanu, a potiče iz ovih krajeva, produkciona kuća "VizArt", koja je, nakon našeg filma, spremna da se uhvati u koštac i sa mnogo većim i značajnijim izazovima. Siguran sam da njihovo vreme tek dolazi. Još samo da prođu vremena krize, i da sponzori, televizijske stanice, distributivne i bioskopske mreže, relevantne gradske i državne institucije, otvore svoja vrata i budžete, najbolje putem konkursa, za njihove smele projekte. Uspeh koji kultura postiže brzim i sveobuhvatnim širenjem slike o jednoj sredini ne može se ni sa čim porediti.
NN: Dokle ste stigli sa filmom "Nigde"? Je li snimanje u toku?
VELINOVIĆ: Film "Nigde" počeo je da se radi brzo nakon završenog snimanja filma "Motel Nana". Film je, dakle, u fazi stvaranja, ima kompleksnu narativnu i rediteljsku strukturu, možda najsloženiju od svega što sam do sada radio. Upravo zato zahteva puno preciznosti i vremena. Za sada toliko, kada bude spreman, on sam će požuriti da se predstavi publici. Mislim da je realno očekivati ga na leto sledeće godine.
Biografija
Predrag Velinović je diplomirao filmsku i televizijski režiju 1991. godine na FDU u Beogradu i predaje na njemu od 1998. Jedno vrijeme je radio u televizijskom studiju Narodnog pozorišta, reklamirajući predstave i snimajući i arhivirajući cjelokupan repertoar dramskog, baletskog i operskog ansambla. Pokrenuo je i vodi projekat Evropske letnje filmske škole koja je realizovana kao razmjena znanja, iskustva i filmskog talenta, gdje 12 izabranih, najtalentovanijih studenata filmske i televizijske režije iz Evrope provode dvije nedjelje u Beogradu.
Filmografija
"Amsterdam" - priča u okviru omnibusa "Šta radiš večeras" 1988.
"Senke uspomena" 2000.
"Volim te najviše na svijetu" 2003.
TV film:
"Zajedničko putovanje" 2002.
TV drame:
"Lakši slučaj smrti"
"Dvoboj ta troje"