Tema o kojoj se najviše priča u posljednje vrijeme, a vode i debate je režiserski prvenac Anđeline Džoli "U zemlji krvi i meda".
Kolizije oko filma su počele još i prije samog njegovog snimanja. Prvo je žuta štampa u Srbiji rekla da je to antisrpski film, koji se uopšte ne treba snimati, da bi se onda određena grupa ljudi u Sarajevu pobunila da film vrijeđa silovane žene i žrtve rata i da se ne smije snimati u glavnom gradu BiH, što im je na kraju i pošlo za rukom i donijelo smiješan rezultat. Snimanje je bilo u Budimpešti, pa Baščaršiju predstavlja neka ulica u u tom gradu, a most na Miljacki, neki most u Mađarskoj, za koji svaki stanovnik u BiH zna da nije autentičan.
Strasti su se smirile, ali ne zadugo, jer sa premijerom u Americi i prvim prikazivanjem filma, ovo djelo je dočekano na nož među srpskim narodom kao jednostran i propagandni film, što nije u potpunosti tačno, a reakcije ljudi su takve da ga u Sarajevu brane, dok su Hrvatskoj podijeljena mišljenja. Kako banjalučki distributer nije uvrstio na repertoar bioskopa, iz razloga što film neće imati gledanost, a samim tim on neće ostvariti zaradu (na šta ima pravo, pošto je privatni vlasnik), odlučio sam da film pogledam tamo gdje se prikazuje i vidim o čemu se radi.
Džolijeva nije odlučila da se obruši na silovanja američkih vojnika u Iraku, Avganistanu i njihovim "mirovnim" akcijama po svijetu
Prije dvije godine na Sarajevo film festivalu je premijeru imao film "Kao da me nema" talentovane Huanite Vilson, a po romanu Slavenke Drakulić i po svjedočanstvima žena o sličnoj temi, silovanju žena u BiH, isključivo Bošnjakinja, u ratu devedesetih godina prošlog vijeka. O tom filmu niko nije pričao, niti se digla "prašina" iako je mnogo kvalitetniji od filma holivudske zvijezde Džoli, ali znate zbog čega, pa baš zato što ga nije napravila američka zvijezda koja svojim humanitarnim akcijama po čitavom svijetu skuplja pozitivne poene.
Džolijeva kao velika humanitarka, nije odlučila da se obruši na silovanja američkih vojnika u Iraku, Avganistanu i njihovim "mirovnim" akcijama po svijetu, kao što su uradili njene kolege ljevičari Džordž Kluni ili Brajan De Palma, već je izabrala BiH, a zbog čega ostaće tajna, barem za običnog gledaoca.
No, posvetimo se njenom filmu. Za one koji ne znaju radnju filma, riječ je o ljubavnoj priči između Bošnjakinje i slikarke Ajle i Srbina policajca Danijela, koja je počela prije rata, a nastavlja se u logoru, u kojem je kao starješina Danijel pokušava zaštiti od svojih vojnika. Prvih pola sata filma izaziva mnoge nedoumice kod gledaoca, jer nakon idiličnog početka u 1992. godini uz muziku "cover" benda "EKV" i pjesme "Zemlja" uz naglu eksploziju u diskoteci, za koju nemamo pojma ni kako ni ko ju je izazvao i nekoliko sekundi crnog ekrana, odjednom smo prebačeni u centar ratnih dešavanja u Sarajevu i izvođenju civila od strane srpske vojske iz zgrada. Te scene pomalo podsjećaju na one u "Remaku", koje su daleko autentičnije urađene. Bez ikakvog backgrounda rata, glavnih likova i njihove ljubavne veze koja se počela rasplamsavati, bačeni smo u ratni horor. Dalji razvoj radnja je bio dosta predvidljiv.
Nakon idiličnog početka u 1992. godini uz muziku "cover" benda "EKV" i pjesme "Zemlja", odjednom smo prebačeni u centar ratnih dešavanja
Ovaj film, koji je trebao biti prvenstveno ljubavna priča, to je najmanje, jer ni u jednom trenutku odnos Ajle i Danijela ili žrtve i silovatelja nije emocionalno razvijen, što prvenstveno možemo zahvaliti scenarističkoj (ne)sposobnosti Anđeline Džoli. Ona nije pokazalo samo u tom dijelu svoju vještinu da napiše nekvalitetan scenario, već je to vidljivo i kroz površne dijaloge i odnose sa ostalim likovima.
Interesantan je odnos oca Nebojše i sina Danijela, koji je jedan od središnjih u filmu, a kojim je htjela da pokaže gledaocima kako je na Balkanu još uvijek jako razvijeno patrijahalno društvo i kroz dva dijaloga opiše mitološku istoriju srpskog naroda. Međutim, kada neki strani gledalac pogleda to, on će povjerovati u to, kao što je i sama Anđelina, jer se takva slika o Balkanu gradila godinama, u kojem nas zapadni svijet vidi kao primitivce, počevši sa filmom "Cat people" Žaka Turnera, pa do danas. Takođe će isti taj zapadni gledalac kada pogleda film, a nije bio u BiH za vrijeme rata, pomisliti kako se u BiH i Sarajevu nije vodio nikakav rat, već kako su se civili udružili u gerilske odrede i pružali otpor srpskim napadima, kako Srbi nisu imali ni žena ni djece, već su živjeli za rat… Likove srpske nacionalnosti jedinu razlikuju nijanse, od onih groznih, do onih manje groznih, dok one miroljubive i dobre ne vidimo.
U nekoliko scena režiserka je pokušala da napravi "balans" i pokaže "drugu stranu medalje", kada pokazuje Danijela kao dobrog vojnika, što je na kraju filma koji završava kao jeftina ratna sapunica "bačeno u vodu" ili kroz smiješni dijalog Bošnjaka da ne mrze sve Srbe, već samo četnike Srbe. Najefikasnije je djelovalo u sceni u kojoj Rade Šerbedžija asocira na zločine ustaša i handžar divizija u Drugom svjetskom ratu ili u spominjaju da su muslimani ubili pedesetak srpskih civila.
U nekoliko scena režiserka je pokušala da napravi "balans" i pokaže "drugu stranu medalje"
I američki Srbin Predrag Antonijević je snimio film u produkciji Olivera Stona "Spasilac" u kojem se bavi problemom silovanja srpske žene, njenim djetetom kojeg ne žele da prihvate kao svoje, kao i patrijahalnim društvom, ali na jedan mnogo strukturalno produbljeniji način bez tipične banalne holivudske stereotipizacije i pođele na "crne i bijele".
Jedna od rijetkih svijetlih tačaka u ovom slabo dramaturški i režiserski urađenom filmu je što se Anđelina Džoli okomila na Međunarodnu zajednicu i UN koji nisu htjeli na vrijeme da reaguju i spriječe sve ono što se desilo, međutim to se izgubilo u scenarističkom neiskustvu uspješne glumice.
Tu osudu plavih šljemova je već uradio Danis Tanović za "Ničiju zemlju" na daleko bolji način i osvojio Oscara, a koji nije prikazao ni trunku brutalnosti koju rat nosi sa sobom, a koje film "U zemlji krvi i meda" prikazuje, poput pornografskog nasilja.
Jedna od rijetkih svijetlih tačaka je što se Anđelina Džoli okomila na Međunarodnu zajednicu i UN koji nisu htjeli na vrijeme da reaguju
Ono za čim ostaje žal je što nisu iskorišteni glumački kapaciteti kakvi imaju Zana Marjanović, Rade Šerbedžija ili Branko Đurić, već će se samo moći pohvaliti kako su se pojavili na špici filma koji je režirala gospođa Džoli.
Posebna priča u filmu je scenografija, koju kako sam na početku teksta napisao je izmještena iz konteksta za svakog ko je ijednom bio u Sarajevu, barem što se tiče eksterijera, a dvorac u kojem je smješten generalštab srpske vojske skoro je identičan zamkovima nacista u filmovima o Drugom svjetskom ratu, samo što su zastave sa kukastim krstovima zamijenjene sa srpskim trobojnicama.
Na kraju svega, ako je Anđelina Džoli snimila film na s/h/b jeziku, mogla se potruditi da ga ispravno koristi, a ne da ima grešaka, poput jedne na kraju filma, gdje umjesto Bosanki, piše Bosanaka.
Režiseri sa prostora nekadašnje Jugoslavije su napravili mnogo filmova koji se bave ratom u BiH, a napraviće ih još mnogo. Spomenuću samo neke koji na jako uvjerljiv način govore o tom događaju: "Lepa sela, lepo gore", "Ničija zemlja", "Savršen krug", "Remake"… Svi ti režiseri su napravili nešto što će se pamtiti, a za razliku od njihovih filmova, "U zemlji krvi i meda", kako je podigao prašinu, isto tako će i nestati u oblaku dima i niko ga se neće sjećati, osim možda političara koji budu htjeli da skupljaju poene na račun toga.
(Autor je magistar dramske umjetnosti)