Da sami uništavamo Zemlju i njena prirodna bogatstva, i kao da smo teškog temperamenta to i sami znamo, ali da nam vanzemaljci održe lekciju zbog toga, mora stvarno da nas zabrine. To je ukratko tema rimejka kultnog SF klasika iz 1951. godine, s Kianu Rivsom i Dženifer Konoli, koji je još jednom pokazao koliko može biti pogrešno dirati u nešto zaista vrijedno. (raniji primjeri su "Invazija" ili "Ja sam legenda").
Rezultat nije katastrofalan, jer ima tu i dobrih elemenata, poneki pametno iskorišten specijalan efekat, ali dirati u jednog od najboljih SF filmova koji je bio odlična alegorija Hladnog rata nije trebalo raditi! No, da se vratimo rimejku! Kianu Rivs se dobro uklopio u ulogu vanzemaljca Klatu koji pokušava da "spasi" Zemlju", dok je Dženifer samo blijeda sjenka svojih ranijih rola. Naravno, tu je i neizostavni Džaden, sin Vila Smita, koji je dobio pretenciozno veliku ulogu, dok je ipak u prvom planu Keti Bejts, kao ministar odbrane. S previše klišeja, patetičnih scena i specijalnih efekata koji ubijaju svaku draž, postoje određeni elementi koji skreću pažnju na sebe. Jedan od njih je svakako što je skrenuta pažnja na naš loš odnos prema planeti Zemlji, a drugi je zanimljivo prikazivanje Amera, tj. samih sebe, koji su pokazani kao glupani u racionalnim postupcima i njihovom ophođenju prema svemu ostalom, pa tako i vanzemaljcima. To se vidi u primjeru kada spominju "naša" (čitaj: američka) planeta, a Klatu govori da to nije njihova planeta. Režiser nije izbjegao ni prikazivanje vještačke američke porodice u kojoj se "otac" žrtvuje, dok se crni sin poistevjećuje s pravim ocem, a kontrira "majci". Ovakva tematika je imala podlogu da da ispadne mnogo bolje, da je ekipa filma htjela da efekte i zabavu podredi ozbiljnosti teme i boljoj razradi priče, kao što se desilo u originalu. Ovako smo dobili film koji će razočarati ljubitelje SF i originala, a neće ni oduševiti ni ostale filmoljupce.