Da je ovaj film radio neki evropski režiser poput Mihale Hanekea, ili nezavisni američki filmaš, stvar bi bila potpuno drugačija. Imali bismo ljudske odnose razrađene do tančina, prelijepu fotografiju i mnogo studiozniji film. Ovako smo kod Tonija Skota, mlađeg brata poznatijeg Ridlija, dobili klišeizovanu priču sa borbom dobrog i lošeg momka i sa mnoštvom akcije, montažnih "igrica" i specijalnih efekata koji su ugušili realističnost filma.
Nema kod ovog filma ništa pogrešno i sve se nalazi na svom mjestu. Gluma je dobra, režija takođe, a ni scenario nije loš. Međutim, sve je to već mnogo puta viđeno od Tonija Skota, kako i njegov film "Déjà vu" to pokazuje. Priču o otmičaru koji traži novac i službeniku koji se slučajno nađe zatečen da spasava situaciju je "prežvakana" milion puta na mnogo načina. Da se vratimo na početak teksta. Neki ambiciozniji režiser iskoristio bi ovu priliku, dobro isecirao državni sistem i pokazao njegove mane, što se moglo učiniti po viđenom sadržaju. Jedan primjer je kada pošten radnik biva prinuđen da uzme mito da bi školovao kćerke ili kada gradonačelnik ne želi da se zamijeni sa taocima.
Skot nije htio da ulazi u dubinu, već je iskoristio provjereni recept čiste zabave. Samo u pojedinim dijelovima se hvata u koštac sa religijom i problemom žrtvovanja i iskupljenja, ali isto tako površno. Neke akcione scene u filmu su nelogične, dok neke pretjerano dugo traju, poput završne potjere. Igra mačke i miša između Denzela Vašingtona i Džona Travolte je dosadna, a oni su u ovakvim ulogama viđeni na desetine puta. Tu monotoniju razbija mala, ali zanimljiva uloga Luisa Guzmana koji samo svojom pojavom izaziva radost na licu. Još jedan važan detalj, što se tiče podjele uloga, je da je ovaj film mačoistički, jer nema ženskih likova. Ako zanemarimo ženu službenika, curu jednog od putnika u metrou i nekoliko putnica čije su uloge minorne, ovaj film bi se i po radnji mogao nazvati potpuno muškim.
Ovo je tipičan holivudski film, šabloniziran, prepun akcionih scena, ali koji je gledljiv i zabavan, prvenstveno zahvaljujući režiji Tonija Skota. Međutim, upoređujući original iz 1974. godine, sa gotovo identičnom tematikom, ovaj je znatno slabiji, što je još jednom pokazatelj da tehnologija nije svemoguća.