Četvrti filmski nastavak o ratu ljudi, na čelu sa Džonom Konorom, i terminatora je uništio sve ono što je s prva dva filma napravio Džejms Kameron i totalno oskrnavio status vrlo popularne franšize.
Filmu ne funkcioniše ni kao nastavak, ali ni kao nezavisan projekat, od same režije, pa do scenarija, koji je prepun rupa. Dobija se utisak da je sve previše vještački napravljeno, što je vidljivo u dijalogu i u glumi. Ne postoji konkretna nit koja bi vodila radnju od početka do kraja, nego nedorečena slika prati cijeli tok, ne objašnjavajući nam ništa kako bismo željeli. Tek se na trenutak može vidjeti jedna zanimljiva ideja u kojoj su ljudi u jako teškoj situaciji, dok "Skajnet" pravi još moćnije oružje s namjerom da se infiltrira među ljude i uništi ih. Upravo to oružje, koje je mašina, ali razmišlja i ima emocije poput čovjeka, pod imenom Markus, kojeg igra Sem Vortington, ima veću ulogu i stavlja u drugi plan glavnog aktera Kristijana Bejla, koji glumi Džona Konora i koji je definitivno podbacio. Edvard Furlong kao mladi Džon je bio mnogo upečatljiviji od Bejla. Koliko je Kameron ostavio utisak na ovu franšizu pokazuje i glas Sare Konor i pojava Arnolda Švarcenegera kao terminatora, koji su te kadrove činili upečatljivijim od ostatka filma. Još jedna pozitivna strana ovog filma je fotografija, koja je postapokaliptičnu atmosferu realistično prikazala, mada je režiser u svakoj mogućoj situaciji koristio specijalne efekte, koji čine 90 odsto.
Prva dva dijela "Terminatora" su među najboljim akcionim filmovima svog vremena, koji su imali vrhunskog režisera, ali i jako dobar scenario. Treći dio donio je ženskog terminatora, ali je podbacio i razletio se u priči, dok je četvrti blizu katastrofe i pokazao je da rečenica koju je Švarceneger izgovorio "I'll be back" nikada više ne treba biti izgovorena.