Marko Šipka je reditelj iz Banjaluke čiji će film "Zemlja" biti prikazan večeras u 19 časova u Art bioskopu Kulturnog centra Banski dvor, a ova institucija projekciju organizuje u saradnji s Audio-vizuelnim centrom Banski dvor.
Nakon projekcije biće upriličen kratki razgovor sa rediteljem, koji će voditi Aleksandar Vasiljević, student četvrte godine Dramaturgije na banjalučkoj Akademiji umjetnosti.
"Posljednji živi stanovnici jednog napuštenog planinskog sela u Krajini se vraćaju na svoje ognjište da umru na svojoj zemlji i susretnu duhove svojih predaka koji slobodno lutaju planinom. Dok posjećuju ruševine nekadašnjih domova prisjećaju se svog djetinjstva i prošlog, izgubljenog vremena. Ta sjećanja, ispričana u formi bajke, postaju istorija nikad završenog rata", sinopsis je filma "Zemlja", o kojem je Šipka govorio i za "Nezavisne".
NN: Kako i kada je nastao film "Zemlja"?
ŠIPKA: Film je završen prije nešto više od godinu dana, iako je cijeli proces trajao tri godine. Ovo je vrlo lični film, i u samom početku postojao je samo neki moj snažan, ali i ne potpuno definisan osjećaj prema tom mjestu i tim ljudima za koji sam znao da moram pretvoriti u film. Nije postojala konkretna priča, glavni lik ili radnja, kako to obično biva u dokumentarnom filmu. Bilo je potrebno mnogo vremena da shvatim šta je to što me suštinski interesuje, a zatim i dosta vremena da se pronađe prava forma i struktura. Snimanje je trajalo sa prekidima godinu dana, i još toliko i montaža, dok na kraju nisam bio potpuno zadovoljan finalnim rezultatom.
NN: Mjesto radnje filma je skoro izumrlo selo u Krajini. Koliko smo kao društvo i kolektivitet svjesni ljepote naših sela koja u većini izumiru?
ŠIPKA: Izumiranje sela je globalna tendencija iz svima poznatih razloga, ali je to samo jedan kontekst u ovom filmu, ne i ideja kojom se bavim. U ovom slučaju ljepota je u očima posmatrača. Mene interesuju naši korijeni, mjesto odakle smo potekli i koje nam je na neki način zapisano u genetskom kodu. Dakle, akcenat je na tom prostoru koji u sebi krije tragove ličnih priča koje u konačnici oslikavaju sudbinu jednog naroda, što je na neki način univerzalna ideja.
NN: Sjećanja aktera filma ispričana su u formi bajke. U kojoj mjeri je forma bajke uz bajkovita mjesta, na neki način, odredila Vaš životni i profesionalni put?
ŠIPKA: U Krajini, više nego bilo gdje na ovim prostorima, fantastične priče, mitovi, bajke i legende imaju važno mjesto u kulturi jednog naroda. Sve čega su se plašili, bilo da su u pitanju prirodne ili društvene pojave, vremenom je postajalo mit. Ja sam ih slušao kroz cijelo djetinjstvo i to se nametnulo kao jedino logično rješenje za formu filma. Ono što me posebno interesuje je da i stradanja koja se u Krajini ponavljaju iz generacije u generaciju u jednom trenutku prerastaju u bajku ili mit. I ja, koji sam na neki način dio toga, uradio sam isto kroz ovaj film.
NN: Film je premijerno prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma "Beldocs" u Beogradu. Kakva iskustva nosite od tamo i inače, da tako kažem, sa festivalskog života filma?
ŠIPKA: Film je premijerno prikazan na "Beldocsu" i bilo je zaista sjajno iskustvo biti dio jednog takvog velikog festivala. Bilo je zanimljivo vidjeti i čuti reakcije publike na film, ali i pogledati neke odlične filmove iz regiona i svijeta koji se mogu vidjeti samo na ovakvim i sličnim filmskim smotrama. Zbog toga su festivali veoma važni. Upravo sam dobio potvrdu da će film učestvovati na London International film festivalu, a čekam odgovore na još neke prijave. Film sada ima neki svoj život i vidjećemo kako će se sve dalje odvijati.
NN: U Banjaluci ste u godini pred pandemiju virusa korona osnovali "Paralele", festival autorskog filma. Koliko ste zadovoljni dosadašnjim izdanjima i planirate li da proširite festival?
ŠIPKA: Filmski festival "Paralele" je krenuo skromno i iz čistog entuzijazma, ali raste iz godine u godinu. To se vidi prije svega po brojnosti publike, ali i po interesovanju autora iz regiona i cijelog svijeta da prikažu svoje filmove u Banjaluci, kao i interesovanju bitnih evropskih filmskih časopisa i portala koji su počeli da prate naš festival. Rast i razvoj ovog festivala se nameće sam po sebi. Ove godine smo dobili podršku Audio-vizuelnog centra Republike Srpske na konkursu za sufinansiranje, te očekujemo opet podršku Ambasade SAD u Bosni i Hercegovini, kao i neke nove partnere. Iskoristio bih priliku da zahvalim i Gradskom pozorištu "Jazavac" koji su sa nama od samog početka. Banjalučka publika može očekivati još bolje i brojnije filmove i interesantne goste na ovogodišnjem izdanju.
NN: Filmski festivali su često bili jedini oblik distribucije autorskog filma. Sada je tu i Audio-vizuelni centar Republike Srpske, koji je ujedno organizator projekcije filma "Zemlja". Koliko će ovaj centar značiti za ovdašnje filmske radnike?
ŠIPKA: Osnivanje Audio-vizuelnog centra Republike Srpske je pun pogodak u svakom smislu. To je i jedini pravi način da se razvija kinematografija jedne zemlje.
Još me više raduje što to nije ostalo samo mrtvo slovo na papiru, već se u Centru radi veoma planski i detaljno. I već imam osjećaj da je u proteklih godinu dana urađeno mnogo više nego u zadnjih 15 godina. Neki rezultati su već tu, a mnogo više ćemo tek vidjeti u periodu ispred nas jer za pravi i planski rad je potrebno vrijeme.
NN: Kada pričamo o mejnstrimu, komercijalnim filmovima u regionu, da li pratite produkciju i ako da - koliko ste istom zadovoljni?
ŠIPKA: Trudim se da pratim sve koliko god je to moguće, iako sam po prirodi više okrenut dokumentarnom i autorskom filmu. Postoji određeni trend hiperprodukcije komercijalnog filma u regionu, pogotovo u Srbiji. Ima tu i sadržaja sumnjivog kvaliteta, ali se nerijetko iz kvantiteta izrodi i kvalitet. Komercijalni film je važan, kao i autorski i na kraju sve te podjele su manje bitne. Film je ili dobar ili loš, iako je to ponekad teško objektivno mjerljivo.
