Postoje roditelji koji godinama čekaju da svane dan kada će im neko reći da je njihovo dijete živo i zdravo i da mogu da ga vide, da neće umrijeti, a da ne saznaju šta se desilo odmah po njegovom rođenju, kada im je rečeno da je, navodno, umrlo, a zapravo je prodato.
Ti ljudi su među nama, svaki dan očajnički vape za bilo kakvom viješću, šta se desilo sa njihovim čedom, a društvo, kao ni institucije, nisu baš revnosni u tome da im pomognu. Ovu potresnu priču u film je pretočio srpski reditelj Miroslav Terzić, nazvavši je "Šavovi", a isti je na Berlinskom filmskom festivalu osvojio nagradu za najbolji evropski film u programu "Panorama".
Film je rađen prema priči Drinke Radonjić, krojačice, koja još traga za djetetom bez kojeg je ostala odmah poslije porođaja, jer je beba, navodno, preminula. U intervjuu za "Nezavisne" Terzić govori o samom procesu rada na filmu, činjenici da se ovakve stvari dešavaju, ali da gotovo nema nikakve pomoći ni empatije prema tim roditeljima te o prepoznatljivosti ovdašnjih filmova u svjetskim okvirima.
NN: Nagrada u Berlinu za neki film sa naših prostora nije mala stvar. Kakav je sada osjećaj, kada su se slegli utisci, biti laureat takvog priznanja?
TERZIĆ: Nisam očekivao nagradu, moram priznati. Nas je već obradovalo što smo bili tamo i što smo uopšte učestvovali na Berlinskom festivalu. Nekako smo bili na korak da uđemo u druga dva festivala koja su prije berlinskog, kanski i venecijanski, ali nam to nije pošlo za rukom. Nisam očekivao nagradu, bio sam veoma srećan i uzbuđen dok sam prisustvovao premijeri, jer su ljudi veoma, veoma dobro reagovali. Konferencija za štampu bila je vrlo posećena i ja sam lično bio zadovoljan rezultatom koji je ostvaren, a ove nagrade su samo nešto što je došlo preko naših očekivanja, a samim tim zadovoljstvo je veće.
NN: Koliko Vam je, kao reditelju, bilo teško da se uhvatite u koštac sa tako teškom pričom. Kakvo je bilo to iskustvo s moralne i s ljudske strane?
TERZIĆ: Ja sam ovom temom počeo da se bavim dosta davno, prije 17-18 godina.
Trebalo je da postanem otac, i te iste godine, nekoliko meseci pre najvažnijeg događaja u mom životu, čuo sam za priču o krađi novorođenčadi iz porodilišta - o njihovoj prodaji, o lažnim smrtima, o prevarenim majkama i uništenim porodicama. Događaj koji me je čekao izazivao je strah i to ne samo onaj primarni, hoće li sve biti uredu, već i ovaj novi, da se i nama ne desi slična sudbina.
Prvo mi je bilo neverovatno da može tako nešto da se desi ovde, a posle toga, kada sam video da se ti slučajevi ponavljaju i da se ti tekstovi u novinama ponavljaju s vremena na vreme, zapitao sam se kako to da nijedan slučaj nije rešen, i da se niko nije ozbiljno pozabavio ovako strašnom temom. Potom sam počeo da istražujem, da vidim šta se tu dešava. Išao sam u arhiv "Politike", gledao neke TV emisije snimane po tim pričama i nekako, kao roditelj i kao čovek, voleo bih da budem u mirnijoj i srećnijoj zemlji. I želeo sam svojim radom da ukažem na to da takve priče postoje i hteo sam da, ako ništa drugo, ovim našim filmom skrenem pažnju na roditelje koji pokušavaju da pronađu svoju decu ili da dobiju neki epilog, bilo sudski ili emotivni. Sve te porodice su rasturene zauvek i u ovoj priči nema pobednika, a i mi sami dozvolili smo da se tako nešto dešava.
NN: Da li ste se tokom rada na filmu obraćali institucijama za bilo kakvu pomoć? Da li ste postavljali pitanje zašto se to dešava i da li je bilo neke reakcije?
TERZIĆ: Nije bilo ni tokom snimanja, a ni kasnije. Prosto nije naše da tražimo rešenje. Naše je da ukažemo na problem i ispričamo jednu priču i nadam se da će to naterati odgovorne ljude da se ozbiljnije pozabave ovom temom. Nismo imali nikakvih pritisaka, a mi, kao ljudi koji se bave filmom, nismo tražili odgovore, mi smo tu da podržimo roditelje za koje mislimo da su u pravu. U gomili tih slučajeva verovatno ima i onih gde su deca stvarno umrla te roditelji ne žele prihvatiti tu činjenicu, jer nositi se sa jednom takvom istinom je zastrašujuće i oni onda traže beg od istine. Ali, čim je ovoliko veliki broj slučajeva, verujem da se to desilo i dešavalo se, i ta priča se ne vezuje za jedan sistem, nego se dešava poslednjih pet-šest decenija. Ono što mi svi moramo da se zapitamo je kako da nikada za tih 50-60 godina nije došlo do sudskog epiloga. I kako se država, bilo koja, ili bilo koji sistem kroz koji smo prolazili nisu angažovali da stave tačku na priču o nestalim bebama. To je upravo i najstrašnije - odsustvo želje da se ove priče razreše.
NN: Vaš film je, uz nagrade, dobio i veoma dobre kritike u Berlinu. Kakav je generalno odjek filmova sa ovih prostora i gdje je uopšte naša kinematografija u tim evropskim okvirima?
TERZIĆ: Voleo bih da kažem da smo visoko. Mi mislimo da se dobro kotiramo, ipak mi smo mali narod, ne pravimo veliku količinu filmova, a nemamo ni dovoljno sredstava da pravimo, ali ako pogledate, s vremena na vreme se javljaju filmovi iz BiH, Hrvatske i Srbije koji budu primećeni na svetskim festivalima. Bivše jugoslovneske republike su udružene i zajednički stvaraju filmove, jer tako proširuju prvo tržište na kome će filmovi biti prikazani, a potom udruženim snagama deluju i u evropskim okvirima. To je nešto što je veoma dobro, mada je to više pitanje za nekog teoretičara filma, jer je to pitanje prilično kompleksno. A ja kao neko ko prati film malo više nego neka prosečna osoba, vidim da su svakako filmovi koji dolaze sa Balkana primećeni. Tako da, mislim da ostavljaju neki trag i imaju neki zajednički imenitelj, a to je ova neminovnost nas koji živimo na ovom području.