Baš kao što je Diana Budisavljević otela od smrti više od 10.000 srpske djece iz ustaških logora tokom Drugog svjetskog rata, danas Dana Budisavljević otima od zaborava to Dianino djelo, ove 2019. godine, u regionu gdje se fašizam često povampiruje. Odavno, ako se to poslije partizanskih filmova uopšte i desilo, region nije potresla priča kao što to radi priča filma "Dnevnik Diane Budisavljević".
Akcija koju je pokrenula Austrijanka hrvatskog porijekla Diana Budisavljević i u kojoj je uz pomoć svojih saradnika uspjela da spase ogroman broj srpske djece, bila je zataškana sve dok se nije pojavio njen dnevnik, u kojem je Diana zapisala sve što se dešavalo. Deset godina trebalo je Dani i njenoj ekipi da ovu priču iznesu na najvjerodostojniji način, da dođu do ljudi koji su preživjeli logore zahvaljujući Diani i da konačno ova hrabra žena dobije priznanje za svoj herojski čin.
Dok je u banjalučkom "CineStar 4DX Delta planetu" trajala premijera filma u četvrtak veče, Dana je u intervjuu za "Nezavisne" ispričala da je Dianina akcija neraskidivo vezana za prostor Kozare i Potkozarja i da u ovom kraju gotovo svaka porodica ima priču vezanu za Jasenovac.
NN: U procesu nastanka filma najvažnije Vam je, kako ste rekli, bilo da se ne ogriješite o Dianu Budisavljević i njenu sudbinu. Takvo nešto se, sudeći prema reakcijama gledalaca, nije dogodilo, ali koliki osjećaj odgovornosti nosite još sa sobom zbog same priče, ali i zbog onih kojima je prenosite?
BUDISAVLJEVIĆ: Imala sam najveću tremu kada je film ljetos prikazan u Puli i kada su ga ljudi prvi put vidjeli. I to ljudi u Hrvatskoj, gdje znamo kakva je trenutačno atmosfera i kakvi su ti pokušaji revizije povijesti. To je bilo zaista veličanstveno kako je publika primila film. Međutim, onda su ljudi nakon toga rekli, pa to je Istra, to su antifašisti, to je Pulski festival, lako je za njih. Potom smo krenuli dalje na turneju i pokazalo se da gdje god smo došli, reakcija je bila ista. Naravno, najjače se to osjeća tamo gdje ima puno publike. Postoje neke razlike u smislu da ljudi u Hrvatskoj to osjećaju kao neki svoj grijeh, u Srbiji se to opet gleda kroz srpsku djecu, a u Banjaluci je opet najviše ljudi koji direktno imaju veze s tom pričom. Ali, bazična reakcija publike je negdje ista, jer se osjeća da je njegova namjera bila vratiti dostojanstvo i Diani i spasenoj djeci i svima koji su stradali za vrijeme NDH. Film ništa ne preuveličava, iznosi stvari onakve kakve su bile, a pored toga stavlja svjetlo na jednu humanitarnu akciju koje nismo bili ni svjesni, a koja nam govori da je u tom strašnom vremenu otpor ustašama bio veliki. I da on nije bio samo komunistički, kako smo učili, nego je bio i građanski, i meni je ta priča dala jednu veliku utjehu u Hrvatskoj, u kojoj se stalno pokušava koketirati sa tim ustaštvom, a mišljenja sam da hrvatsko biće nije ustaštvo, nego antifašizam. Osjećaj koji nosim je da je ovaj film bio užasno potreban i u tom dugom periodu stvaranja filma često sam se pitala šta ako bude loš film, opet će joj biti učinjena nepravda. Ovako, mislim da smo ipak tu priču spasili od zaborava i da smo digli neku vrstu spomenika i za Dianu i za svu tu djecu.
NN: Rekla bih da je jako bitan taj momenat prihvatanja grijeha. Da li je došlo vrijeme da prihvatimo stvari iz prošlosti, bile one dobre ili loše, i da krenemo dalje, na neki drugačiji i bolji način?
BUDISAVLJEVIĆ: Mislim da je to ono što je sve iznenadilo u Hrvatskoj, jer film baš kao da je poslao takvu porku. Kao da je vratio nadu u humanost i u to da je moguća nekakva drugačija stvarnost i da je moguće da su se nekakve stvari dogodile u dalekoj prošlosti, za koje niko od nas danas nije kriv, ali je naša krivnja danas da se pravimo da se nisu dogodile. Nismo ih mi kreirali, ali da govorimo da to nije postojalo, isto je krivnja i ako se tako ponašamo, onda iz te povijesti ne možemo ništa naučiti. Ono što je predivno u Dianinoj priči jeste da imate Austrijanku katolkinju koja spasava srpsku djecu, a danas bi nam to, recimo, bilo nezamislivo. Diana nudi taj neki model suradnje, a sada već gotovo nakon 30 godina od zadnjih ratova, shvatamo da su nacionalizam i mržnja jako zavodljivi, ali da nikud ne vode.
NN: Diana je bila Austrijanka i katolkinja, a rizikovala je svoj život da spasi srpsku djecu. Ipak, komunisti su se pobrinuli da ona ne bude heroina. Zašto je nakon što je sve bilo završeno njima bilo važno da se to zataška?
BUDISAVLJEVIĆ: Pa i tu su ključne naše politike. Diana je sve napravila kako treba, bila je antifašist i to ne samo deklerativno, već je cijeli ratni period posvetila tome, riskirala je svoj život, život svoje porodice da bi spasila djecu. Ali, za komunistički režim ona je bila samo jedna Austrijanka, pripadnica više građanske klase, što se nije uklapalo u normativ novih vlasti. Oni su bili veliki pobjednici i ona jednostavno nije mogla u tom vremenu dobiti svoju titulu heroine, što mislim da je nije uopće ni zanimalo. Nju je zanimalo da poveže što više majki i djece koji su bili razdvojeni, ali nakon što joj je oduzeta kartoteka, taj njen rad je zabranjen. Poslije Diana nikada nije htjela pričati o tome, što govori dovoljno o njenoj povrijeđenosti time što se dogodilo. Dnevnik je nakon njezine smrti pronašla unuka, koja takođe nije bila čula za tu priču. Dok je ona sve to prevela, došle su osamdesete i počele su pripreme za novi rat i više, naravno, to nikoga nije zanimalo. Čini se da je 70 godina dug period, ali u tim našim prepucavanjima, jednoumlju, stvari se teško pomjeraju naprijed. Nezreli smo kao nacije koje grade svoje države i jako smo nesigurni. Na našim teritorijama se svi trude ko će ponijeti veću titulu žrtve. Ali ti žrtva možeš biti neke godine, ali ako ti stalno ostaješ u poziciji žrtve, to je strašno pasivna uloga i ti sam sebi uskraćuješ mogućnost da napreduješ, da rasteš da nešto učiniš od svog života. Suočiti se s prošlošću, a otvoriti prostor za ispriku je jako moćna stvar.
NN: Opet, s druge strane, kada govorimo o pomagačima Diani Budisavljević u njenoj akciji izvlačenja sprske djece iz logora, dosta su joj pomagali Nijemci. Iz perspektive ovdašnje istorije, to je jedna prilično specifična situacija.
BUDISAVLJEVIĆ: Zapravo su Nijemci u Drugom svjetskom ratu i na ovim prostorima bili glavni. Iako je to bila Nezavisna Država Hrvatska, Njemačka je bila glavna i Diana je koristila upravo taj prostor jer nije mogla baš pregovarati sa ustašama, pa je pregovarala s Nijemcima kako bi oslobila djecu iz logora. Na taj način nije mogla da spasava židovsku djecu jer je to u njemačim zakonima nedopustivo, a progon i zakone za Srbe su donijele ustaše. Nijemci su njoj pomagali u toj granici da oni sami ništa ne riskiraju. Razlog zašto to rade je bio taj antifašistički pokret otpora koji je bio veoma jak i Nijemci su imali previše problema s tim otporom i oni su u tom svjetlu željeli pomoći Diani da se to riješi. Dakle, nisu bili rijetkost logori i sva ta stradanja, ali da je Diani uspjelo da spasi toliko djece je rijetkost i svi mi imamo na čemu da joj budemo zahvalni i ponosni.
NN: Vjerujem da, koliko god je Vama lično i svim saradnicima na filmu u nekom momentu bilo teško suočavati se s materijalom, možda je podjednako bilo teško i preživjelim svjedocima koji su pričali svoju stranu priče. Njihove emocije posebno su naglašene na filmu.
BUDISAVLJEVIĆ: Oni su bili premali i pretraumatizirani da bi se toga tako detaljno sjećali, a s obzirom na to da je priča o Diani gotovo bila nestala iz povijesti, oni su tek s pojavom dnevnika prvi put čuli za Dianu. To je na neki način i odredilo stil filma jer smo shvatili da ih je povijest jako nepravedno razdvojila, Diana nikada nije upoznala djecu koju je spasila, a oni nikada nisu saznali ko ih je spasio. I to mi je bilo motivacija da ih spojim. Dakle, ono što je povijest razdvojila, danas, bar simbolički, može umjetnost da spoji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.