U ratu nema dobrih i loših momaka. Rat je loš, a svi učesnici su žrtve rata. Rat je nezauzdana zvijer koju je nemoguće kontrolisati, kaže izraelski reditelj Samjuel Maoz.
Izraelski film u posljednje vrijeme doživljava uspon, a režiseri prave politički angažovane filmove koji osvajaju nagrade na mnogim festivalima, kao što je to bio slučaj sa Maozovim "Libanom", koji je oduševio žiri u Veneciji.
Nakon animiranog filma "Valcer sa Baširom" i igranog "Posjete orkestra", prošle godine je za svoj igrani prvenac "Liban", iako se okušao u dokumentarnoj formi, Samjuel Maoz osvojio "Zlatnog lava" u Veneciji. Film je spoj ličnog iskustva i vizije izraelsko-libanskog rata u kojem je režiser učestvovao, a ono što je interesantno za film je da je čitav sniman u tenku i iz njegove perspektive. Maoz je kao 23-godišnjak bio u vojsci na početku prvog rata s Libanom, dok je radnja filma smještena u 1982. godinu, kada četvorica izraelskih vojnika dobiju prvi zadatak da uđu u civilno libansko selo koje treba očistiti od mogućih terorista. Međutim, nešto krene po zlu, a nastala panika dovodi do nesporazuma.
NN: Kakvu ste viziju imali kada ste željeli da napravite ovakav film? Posebno zbog toga što ste učestvovali u njemu.
MAOZ: Mnogi su mi rekli da je ovaj film veoma sličan "Das Bootu", a moja vizija je bila da ispričam neke stvari onako kako su se desile iz nekog mog, ličnog ugla. Ja se ne ograđujem od filma, jer je on dio moje životne priče i rata u kojem sam učestvovao. Glavna stvar koju sam htio da pokažem je ne šta se dešava okolo, već šta se dešava u svakom od vojnika, kao i da pokažem da rat nema opravdanja. U svakom ratnom filmu, posebno američkom, imate heroje, slavu, ali ovdje toga nema. Ovaj film više objašnjava stvari srcem, a manje razumom i kreira emocionalno razumijevanje. U ratu nema dobrih i loših momaka. Rat je loš, a svi učesnici su njegove žrtve. Rat je nezauzdana zvijer koju je nemoguće kontrolisati. Nisam želio da gledalac samo posmatra šta se dešava, nego jednostavno da osjeti i da "bude tamo", da vidi žrtve, vojnike.
NN: Koliko ste dugo pisali scenario za film?
MAOZ: Trebalo mi je 25 godina da napišem scenario, na kraju sam ga brzo napisao, prvu ruku sam napisao za četiri sedmice, ali sam bio totalno fokusiran i ponovo sve proživljavao, rat u kojem nema slave, nema romantike, sve je crno i to je istina. Služeći vojni rok, učestvovao sam u prvom libanskom ratu, a u drugom su učestvovali vojnici koji su pripadali drugoj generaciji. Očevi su učestvovali u prvom, a sinovi u drugom ratu, a među njima i moja djeca. Shvatio sam besmisao rata i pokušavao sam da prenesem istinu na svoj način.
NN: Kakve su reakcije publike bile u Izraelu i drugim zemljama?
MAOZ: Reakcije su iste u svim zemljama, kao kada sam bio u Vijetnamu, jer stvar nije u džungli, komšiluku, ovo je isti konflikt i ekstremna situacija kao svugdje. U Izraelu mnogo više ima pozitivnih reakcija, nego negativnih i one koje su bile negativne, poput onih mojih roditelja, nisu iz revolta ili zato što nešto nije istina, nego zato što misle da nije pravo vrijeme da se kažu neke stvari. Neki će možda nakon pogledanog filma sami istraživati i pokušati da prikažu svoj dio istine.
NN: Zbog čega ste snimali čitav film u tenku, a nema eksterijera?
MAOZ: To je za mene bio ključ, tako sam htio da prikažem, jer sam mislio da će imati veći utisak, takav je bio koncept.
NN: Kako su glumci reagovali na takav klaustrofobičan pristup? Kolike su teške bile njihove pripreme?
MAOZ: Pripreme su bile vrlo teške i fizički i emocionalno. Na primjer, na početku svaki glumac je ostavljen sam u malom, mračnom i vrućem kontejneru nekoliko sati, tako da su sami iskusili tu klaustrofobičnu atmosferu. Nakon nekog vremena smo kontejnere udarali čeličnim šipkama, što je slično kao kada neko napadne tenk. Pokušali su da se pripreme za film, kao da se nalaze u toj situaciji.
NN: U Izraelu su u posljednjih nekoliko godina počeli da snimaju filmove gdje iznose i vlastitu odgovornost za libanski rat…
MAOZ: Pretpostavljam da je to spontano, jer ako se drugi izraelsko-libanski rat desio 2006. godine, a već imate jedan film snimljen 2007. drugi 2008. godine, da je očigledno da se snimaju takvi angažovani filmovi.
NN: Koliko Vam se život promijenio nakon "Zlatnog lava"?
MAOZ: Posjećujem mnogo festivala, ispunjeni su moji snovi koje živim, dobijam mnogo sugestija, pohvala i kritika. Sreo sam se s nekim vodećim producentima i uživam, ali ovo je moj prvi igrani film i tek sam sada gladan i željan da radim iako nisam previše mlad.