Saša Berendika scenarista je filma "Moj Branko ne laže", koji je režirao Branko Lazić, a koji govori o impozantnom književnom djelu velikog Branka Ćopića.
Među ostalim nagradama film, realizovan u produkciji Radio-televizije Republike Srpske, nedavno je nagrađen i za najbolji scenario na 18. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma "Zlatna buklija". Uz festivalski uspjeh, film je stekao zavidno interesovanje gledalaca, čemu svjedoči i najnovija projekcija održana na Palama prije dva dana. Inače, Berendika se likom i djelom Branka Ćopića dugo godina bavio kao novinar i kao muzičar, a korijen interesovanja, naravno, leži u njegovom djetinjstvu. Više o filmu i samom Ćopiću pričao je za "Nezavisne".
NN: Koliko dugo su trajala istraživanja, koliko dugo ste snimali dokumentarni film "Moj Branko ne laže" i koliko ste zadovoljni reakcijama?
BERENDIKA: Put, od delegiranja teme uredništvu Televizije Republike Srpske do finalne verzije dokumentarnog filma "Moj Branko ne laže" trajao je sedam mjeseci. A proces istraživanja je trajao mnogo duže. Moje druženje sa Ćopićem traje od ranog djetinjstva sa manjim ili većim intenzitetom. Ali kad je moj sin Đorđe, prije dvije godine, počeo da čita "Ježevu kućicu" kao obaveznu lektiru, a da pritom nije imao nikakvu vrstu otpora, ponovo sam osjetio tu magiju kojom Ćopić obavije svoje male čitaoce. Tad sam ponovo počeo da čitam Ćopićeva djela, malo iz ličnog zadovoljstva, a malo zbog poze, da bi me Đorđe što češće vidio sa knjigom. Možda na indirektan način shvati važnost i moć čitanja. I tako je počelo, ako tako možemo reći, istraživanje i priprema za ono što će kasnije postati film.
NN: Od premijere do danas film ne gubi na aktuelnosti.
BERENDIKA: Premijerno prikazivanje filma "Moj Branko ne laže", na programu Televizije Republike Srpske, referišući se na visok rejting gledanosti, pokazalo je da i dalje vlada veliko interesovanje za djelo i život, mnogima, omiljenog pisca. Reakcije gledalaca su bile brojne i vrlo emotivne. Samo iz tih reakcija mogao bi se napraviti još jedan film o Branku Ćopiću. Jedan gledalac mi je rekao da je poslije vijesti o Brankovoj pogibiji tog 26. marta 1984. u njihovoj porodici bio dan žalosti. Baka tog gledaoca je Branka poznavala još iz ratnih dana na Grmeču i Kozari. Danima nije prestajala da plače. Od televizijske premijere prošlo je već pola godine. U međuvremenu su održane vrlo posjećene projekcije u Banskom dvoru i na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Iz razgovora sa publikom koje smo vodili reditelj Branko Lazić i ja, može se zaključiti da Ćopića i dalje čitaju osobe svih generacija i različitog stepena obrazovanja. Film živi i svoj festivalski život. Imao je čast da zatvori jubilarni, 70. Martovski festival u Beogradu, najstariji festival dokumentarnog filma na Balkanu. Film je osvojio i nekoliko nagrada na regionalnim festivalima. Uskoro će se naći i na internetu. Profesori sa Filološkog fakulteta su pokrenuli inicijativu da se film obavezno prikazuje učenicima viših razreda srednjih škola. Dakle, ne mogu biti nezadovoljan.
NN: I danas kada pričamo o Branku bitne su nam prve osnovnoškolske impresije?
BERENDIKA: U vrijeme kad sam bio osnovac, mnogo više Brankovih pjesama i priča bilo je zastupljeno u čitankama. I danas se sjećam stihova pjesme "Na Petrovačkoj cesti", sjećam se ilustracije na naslovnoj stranici "Pionirske trilogije". Ali prvi ozbiljan susret sa Ćopićem bile su "Magareće godine". Bio sam treći razred. Jedva sam stigao do kraja knjige, a kada je trebalo da prepričam, ni beknuti nisam znao. Onda je mama rekla da pročitam još jedanput. Otišao sam u sobu, pa zaplakao. Ko će sad ponovo? Dakle, ti čitalački počeci su bili i pomalo traumatični. Kasnije su došli "Orlovi rano lete". Tad sam imao dovoljno ličnog iskustva da shvatim šta je družina i avantura. A uticaj partizanskih filmova je potpomogao stvaranje zavisti prema glavnim junacima romana. Kako meni da se ne desi neka situacija da pokažem koliko sam hrabar?
NN: Vaš film je dobio naziv po riječima Brankove majke Sofije Soje Ćopić koje je ona na javnom mjestu uputila direktno Josipu Brozu Titu. Koliko je trebalo hrabrosti za ove riječi početkom pedesetih godina dvadesetog vijeka, kada je Branko bio "persona non grata" zbog "Jeretičke priče"?
BERENDIKA: Kćerka i sin Sofije Ćopić su poginuli u partizanima. Ona je sve, baš kao i Branko, dala za revoluciju. Zar takva žena može ili treba da kalkuliše kako bi stala u odbranu sina? Mislim da je to bio jedini mogući, organski čin majke, Ličanke, Krajiškinje, ma ko da joj se nalazio sa druge strane. Branko Ćopić je čekao nekoliko godina da vidi u šta se ideje revolucije pretvaraju, materijalizuju. "Jeretička priča" dolazi kao grom iz vedra neba u formi: "Drugovi, zar smo se za ovo borili?" I kad kreću saslušanja, pritisci, Branko ne odustaje. On nastavlja da piše "Prolom", "Gluvi barut", "Osmu ofanzivu", koje su tek prava jeres za onaj sistem i društveno-politički poredak. Kakva li je hrabrost za tako nešto potrebna?
NN: Kakva su Vam iskustva u radu sa sagovornicima?
BERENDIKA: Baš svi sagovornici su sa velikim entuzijazmom prihvatili saradnju. U pripremnim razgovorima su mi skretali pažnju na neke nove izvore, literaturu. Dogovoreni termini nisu pomjerani. Mogu da kažem da je taj dio posla išao vrlo pitko. A to je rijetkost u ovom poslu.
NN: U filmu postoje kadrovi iz Hašana, ali čini mi se da nema sagovornika iz Brankovog rodnog mjesta. Zašto?
BERENDIKA: Snimali smo u Hašanima. Jednostavno iz nekog razloga mještani nisu htjeli pred kameru. U neformalnom razgovoru svi oni imaju svoju verziju Branka Ćopića. Iz škole. Iz čitanki, iz porodičnih istorija. Neko drugi bi takvim pristupom mogao da napravi još jedan film o Branku. Već se ponavljam, ali Branko Ćopić je neiscrpna tema koja zavređuje, ne samo još dokumentarnih filmova, već ozbiljnije, naučno istraživanje njegovog djela u nekom novom čitanju i ključu.
NN: Snimili ste i svjedočenje iz prve ruke o Brankovom samoubistvu. Kako ste došli do Brankovog posinka koji je svjedočio za film o ovome?
BERENDIKA: Saznali smo da je prije dvije godine nedavno preminuli, filmski stvaralac, Puriša Đorđević intervjuisao Mocija Srećkovića. A bard srpske kinematografije, Puriša, sarađivao je često sa Brankom Ćopićem. Kontaktirao sam Purišu, koji nije mogao da učestvuje u našem filmu, jer je već započeo snimanje novog filma u svojoj 98. godini. Od njega sam dobio Mocijev broj telefona. Nažalost, ni Puriša Đorđević, ni Momčilo Moci Srećković nisu pogledali film "Moj Branko ne laže". Moci je preminuo dva dana pred televizijsku premijeru filma.
NN: Matija Bećković je u filmu kazao da vrijeme radi za Branka, dok je Duško Pevulja izjavio da će Brankova proza živjeti sve dok živi srpski jezik. Ipak, koliko je u najširim krugovima ljudima stalo do jezika, pa samim tim i do Brankove proze?
BERENDIKA: Vjerujem u Matijine i Pevuljine iskaze. Spomenuo sam već priču o iskustvima moga sina sa "Ježevom kućicom". Ali ako sve ostane na inicijativi pojedinca, uz roditeljsko natezanje sa djecom oko knjige, bojim se da ćemo u budućnosti imati sve manje čitalaca. A ako ovako nastavimo da bubačimo strane jezike, iz raznoraznih pobuda, možda ćemo maternji i progutati. Iskreno, ako moja djeca zavole čitanje, onda je više od pola roditeljskog posla obavljeno.
NN: Da li planirate snimanje dokumentaraca i o drugim piscima u budućnosti?
BERENDIKA: Već nekoliko mjeseci sa istom ekipom snimamo dokumentarni film o Dušku Trifunoviću, takođe u produkciji Televizije Republike Srpske. Šta djeca koja su gledala čika Duškove emisije znaju o njemu? O zavičaju smo, valjda, nešto i naučili. Nekako sam se, radeći film o Branku, sada o Dušku vratio u djetinjstvo. Dok istražujem o njihovim životima, čitajući njihova djela, podsvjesno se odvija proces spoznaje o tome koliko su oni bili važni u tim formativnim godinama. Brankove knjige su bile moja prva čitalačka iskustva, a Duškove emisije početak moje medijske pismenosti. Zamislite da danas postoji takav obrazovni ili omladinski program na našim televizijama. Ko još nije maštao o tome da čika Duško dođe baš u njegovu školu? A mit o heroju sa Kozare, dr Mladenu Stojanoviću koji takođe datira iz ranog djetinjstva, na neki volšeban način iznjedrio je dokumentarni film o Sretenu Stojanoviću, Mladenovom bratu, pomalo zaboravljenom vajaru, slikaru, Burdelovom učeniku, pedagogu, akademiku. Ova svojevrsna dokumentarna trilogija uzroke svog nastanaka pronalazi u mom najranijem djetinjstvu.