BANJALUKA - Druga godina bez Velimira - Bate Živojinovića navršava se danas, a nikom još na prostoru bivše Jugoslavije nije jasno od čega je umro i kako je uopšte mogao umrijeti čuveni Valter, jer kult ličnosti pomenute "geografije" nije bio vezan samo za Josipa Broza Tita, nego i za legendarnog Batu.
Prije dvije godine, kada je fizički napustio ovaj svijet, naslovne stranice svih medija od Vardara do Triglava otprilike su oglašavale da je živa legenda otišla u legendu. Ugledni novinari pisali su da se "svako od nas, dok Velimir - Bata Živojinović putuje ka vječnim lovištima sa mitraljezom u ruci, oprašta od posljednjeg djelića Jugoslavije koju, priznao to ili ne, krije u nekoj od moždanih kutija na kojoj piše nostalgija". Danas, tek dvije godine poslije, razmišljajući o generaciji koja nije upamtila Jugoslaviju, zaključujemo da je sjećanje na Batu Živojinovića življe od države koju je proslavio u filmovima. Generacija djece koja je stasavala devedesetih godina prošlog vijeka, prije svega, pamti ga po ulogama Aleksandra Kostića Macole i Aranđela Golubovića iz serija "Bolji život" i "Srećni ljudi".
"Dok po zemlji svašta rade, na TV-u limunade, 'Bolji život', 'Srećni ljudi' zato i ti srećan budi", pjevao je tada opozicioni Bora Đorđević, pominjući serije koje su se u vremenu bez kablovskih televizijskih operatera reprizirale unedogled. Ipak te serije, gledano ono što se danas snima, smatraju se malim remek-djelima, a glumačke role u njima, poput onih u kojima je učestvovao Bata, kultnim. Generaciju banjalučke djece koja je odrasla na tim rolama i u takvim vremenima, ime "Kozara" ne vezuje za čuvenu planinu, slavnu bitku, niti istoimeni film u kojem je glavnu ulogu tumačio niko drugi nego Bata Živojinović, već ih vezuje za kino "Kozaru". Kada se pojavio film Srđana Dragojevića "Lepa sela lepo gore", kažu jedini film o jednom ratu koji je sniman za vrijeme tog istog rata, vjerovatno je tapkaroš trebalo da vam bude najbliži rod da biste u prvim prikazivanjima kao dijete skromnog džeparca došli do karte. Oni koji su imali tu sreću, prije ostalih gledali su kako Gvozden u interpretaciji Bate Živojinovića govori da je 350 kilometara pješke išao na sahranu Titu, da je "šepo ledeni" mnogo lagao, ali da su ga svi voljeli. Malo ko od nas je tada znao za partizanske filmove i njihovu svrhu, da i ne govorimo o čuvenim anegdotama sa Briona ili iz Pule, gdje su se uz viski, tompus i lijepe žene nekada prije našeg rođenja družili Tito i Bata lično. Ko je mogao da pretpostavi koliko je Živojinović popularan u Kini i šta za njih znači film "Valter brani Sarajevo" u ime kojeg je, uzgred, ovih dana najavljeno i otvaranje multimedijalnog muzeja u Sarajevu. O Bati smo znali tek toliko koliko su otkrivale njegove trenutne uloge, a voljeli smo ga bar onoliko koliko su ga voljela i djeca velike i bivše Jugoslavije. Poslije su počeli da se pričaju vicevi o partizanskim filmovima, a kao dokaz kolika je lafčina, ostalo je zabilježeno u dokumentarcima, Bata Živojinović prepričavao je da je posljednja Hitlerova želja bila da ubiju upravo njega, čuvenog Batu, jugoslovenskog Džemsa Bonda. Za Batu danas znamo da je bio u "akciji" skoro do same smrti, da je snimao filmove najviših umjetničkih dostignuća, ali i da je prihvatajući svakojake uloge davao na značaju najgorem šundu. Da je bio čovjek mitskih dimenzija još dok je hodao zemljom baš zbog toga što se ponašao obično i šalio kako na tuđi, tako i na svoj račun, znamo da je ostao upamćen po ulogama u svim segmentima svoje bogate karijere, ali ne znamo samo od čega je umro i kako je uopšte mogao umrijeti. Iako se za glumce, a pogotovo za Batu, voli reći da "nisu mogli umrijeti jer smo ih baš danas gledali na TV-u", slava mu i hvala.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.