Slađana Zrnić jedna je od rijetkih glumica u gradu na Vrbasu koja može da se pohvali činjenicom da su uz njenu igru odrastale generacije nekadašnje djece, a današnjih ljudi. Generacija autora ovih redova, koja je rasla devedesetih godina prošlog vijeka, Zrnićevu pamti po njene dvije, takoreći, društvene uloge.
Prva je rad sa mladima u amaterskim pozorištima, a druga učešće u, za to vrijeme veoma popularnim, televizijskim projektima. Bez obzira na to gdje smo je gledali ili učili od nje, vrlo lako nam je mogla, što je najčešće i činila, svojim neposrednim pristupom igri prirasti za srce. To je, međutim, malo u odnosu na ono što je uslijedilo u profesionalnim pozorišnim vodama. Prošle godine sa kolegama sa klase koji su bili prva generacija glumaca na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, obilježila je dvadeset godina od prve predstave u Narodnom pozorištu Republike Srpske. U ovoj kući prošla je sve, kako i sama kaže, od tacne do jednog od nosilaca repertoara. Prije tri godine ispunila je i uslove za prvaka drame, a uskoro bi trebalo da postane treći nosilac ovoga priznanja u istoriji pozorišta starog 89 godina. No, o tome kada odluka Ministarstva prosvjete i kulture bude sprovedena u djelo. Ovaj put sa Slađanom Zrnić pričali smo povodom Međunarodnog dana žena. Šta za nju znači ovaj dan i koje su joj uloge žena najviše prirasle srcu, ali i o tome šta trenutno radi u pozorištu, govorila je u razgovoru za "Nezavisne novine".
NN: Šta za Vas predstavlja Međunarodni dan žena?
ZRNIĆ: Možda je malo i zaboravljeno da je Međunarodni dan žena dan za prava žena. Nije dovoljno samo da poklonimo cvijeće mamama, bakama, djevojkama, suprugama, ljubavnicama, nego je stvar u tome da se podsjetimo koje su se to žene borile da dobijemo taj dan. Ja sam, recimo, nedavno malo istraživala, gledala i čitala neke knjige o Mariji Kiri, ženi koja je otkrivala hemijske elemente u doba kada nije mogla da dobije Nobelovu nagradu jer prava žena nisu bila na nivou na kojem su sada. Tako da ja ovaj 8. mart posvećujem Mariji Kiri.
NN: Danas se povodom 8. marta i uopšte mnogo govori o rodnoj ravnopravnosti. Kakva je zapravo situacija u praksi?
ZRNIĆ: U posljednje vrijeme ja se gubim u terminima kao što su rodna ravnopravnost. Ne smatram da muškarci i žene treba da budu apsolutno ravnopravni. Ne kažem da zagovaram, ali praktikujem da se zna šta je muški, a šta ženski posao. Ja samo želim da se žene više poštuju. Da ih muškarci ne poštuju zato što je to tako nekim zakonom izglasano, nego da iskazuju poštovanje u smislu voljenja žene. Nije čak ni dovoljno da me neko poštuje, ako me suštinski ne voli i ne doživljava kao boginju, e o tome se radi.
NN: Dakle, smatrate da se danas manipuliše pravima?
ZRNIĆ: Tako je, danas i muškarci i žene manipulišu time. Zašto bih ja bila ravnopravna sa muškarcem, i zašto bi on bio ravnopravan sa mnom. Samim tim što su ravnopravne, žene odjednom preuzimaju više poslova. Sada su i glave porodice, i majke, i rade na poslu, i uopšte preuzima se sve više posla da bi, eto, kao žena bila ravnopravna. Ako žena smatra da je ostvarena kao domaćica, onda joj treba pružiti uslove da bude suštinski srećna u tome. Ako je žena odlučila da se isključivo bavi karijerom, ako je dobra u tome, ako doprinosi i sredini i svijetu, onda joj muškarac treba stvoriti uslove da to i postane. Sa te strane ja sam za ravnopravnost muškarca i ravnopravnost žene, ništa između.
NN: Kada smo već kod teme žena, igrate u predstavi "Malo blago" Gradskog pozorišta "Jazavac". koja je komplet ženska, od scenarija, preko režije, do ansambla, a ranije ste kazali da Vam je uloga Lane iz ovog komada omiljena.
ZRNIĆ: Mislim da je najljepši kompliment za našu predstavu bio da je ovo prva ženska predstava koju muškarci vole. Ona je stvarno potpuno ženska. Sa ženskim temama, sa ekipom koja je iza te predstave, kao što ste rekli, ali je muškarci zaista vole, jer oni prvi put vide uglove žena. Vide zaista sa kakvim stvarima se bore i saosjećaju. Sa te strane to mi je bio najljepši kompliment. Što se tiče uloge Lane, ona meni jeste među dražim i ljepšim, zato što sam Lana ja, kao i svaka žena u srednjim godinama. Ne postoji osoba koja je u tim godinama, a koja se nije susretala sa problemima Lane. Ona je toliko životna, simpatična, topla. Između ostalog, taj komad je jako dobro napisan i jako dobro režiran i to mi je bila olakšavajuća okolnost i samim tim lijepo mi je igrati.
NN: U Narodnom pozorištu Republike Srpske u toku su probe za komad "Zločin i kazna" Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Da li ansambl osjeća veći teret nego inače, jer je riječ o svjetski poznatom klasiku?
ZRNIĆ: Jeste, uvijek je to teret, pogotovo za nekog ko igra glavnu ulogu u komadu. Ne znam kad je posljednji put igran taj komad u našem pozorištu, sigurno nije tridesetak ili četrdeset godina. Taj teret, stoga, jeste veliki, ali to su slatke muke. Režira Duca Petrović, kojeg mi smatramo našim domaćim rediteljem, ovo mu je peta ili šesta režija ovdje. On je vrlo jednostavan, precizan, tačan, konstruktivan i sve to je za ovaj komad neophodno.
NN: Vi igrate Raskoljnikovu majku.
ZRNIĆ: Tako je, Raskoljnikova igra Zlatan Vidović, a ja igram njegovu majku. Ako se neko bude pitao kako to da ja igram majku, treba da zna da je u to doba žena od četrdeset tri godina mogla imati i najčešće je i imala sina od dvadeset godina. Pulherija je vrlo zanimljiv lik. Ona tragično skonča u romanu. Ovo je adaptacija Miroslava Belovića i Dušana Petrovića. Da naglasim da je Miroslav Belović bio i profesor Dušanu Petroviću, tako da je ovo lijep spoj i idealno vrijeme za predstavu. Ono što me zaista prijatno iznenadilo jeste da se ljudi već uveliko interesuju za predstavu, što znači da će ona sigurno imati publiku.
NN: Prošle godine sa kolegama sa klase prve generacije Akademije umjetnosti u Banjaluci, proslavili ste jubilej, dvadeset godina od prve predstave u Narodnom pozorištu Republike Srpske...
ZRNIĆ: Mi smo upisali glumu 1998, a već pred kraj te godine statirali smo u predstavama. To je bilo naše prvo profesionalno pojavljivanje na sceni Narodnog pozorišta. Mi kao prva generacija, od tacne do glavnih uloga, zaista, sve smo prošli. Nije bilo prečica, prelazili smo stepenicu po stepenicu i ja mislim da je to jedan neizmjeran oblik sreće koji nas je pratio. Konkretno nas četvoro, Boris Šavija, Nikolina Friganović, Miljka Brđanin i ja, tada smo bili u toj predstavi kao i cijela klasa, ali eto ostatak klase je otišao u Dječije pozorište Republike Srpske. Mi smo proslavili skromno, javili smo medijima, obavili neke intervjue da ostane trag. Lijepo je sve to. Sada smo na pola puta i čeka nas još dvadeset godina u pozorištu. Ono sa čim smo se svi složili, jeste da mi kao srednja generacija, neka se mlađi ne uvrijede, tek sada imamo energiju i znanje.
NN: Ranije ste spominjali da ste kao mlada glumica Više komunicirali sa ansamblom Narodnog pozorišta nego što to danas mladi rade sa Vama i Vašim kolegama?
ZRNIĆ: To su bila druga vremena, jer nije bilo interneta. Da bismo nešto vidjeli, mi smo tad visili u pozorištu. Stalno smo putovali u druge gradove, da vidimo druge predstave. Sada sve to možete iz kuće i mislim da je zbog toga drugačija komunikacija bila. Ima ovdje studenata koje ja viđam da prate predstave, ali vjerovatno je više nego prije onih koji ne prate. Ako vas ne zanima ansambl Narodnog pozorišta, ako vas ne zanima šta je u Gradskom pozorištu "Jazavac" ili u Dječijem pozorištu, Nevid teatru, ono što drži pozorišnu scenu Banjaluke, ako vas to ne zanima, onda ne možete ni očekivati da ćete biti glumac.
NN: Sa druge strane, s obzirom na to da pjevate u "Kombajn kvartetu", smatrate li da Banjaluka ima džez publiku? Mnogi festivali džez muzike su ovdje ugašeni, ali prošle godine osnovan je i jedan novi u Banskom dvoru...
ZRNIĆ: Mi nemamo tradiciju džez muzike. Niti smo takav narod, niti je Banjaluka takva sredina. Festivali se čak i u većim gradovima gase. Tu ima mali milion prepreka i okolnosti, ali ja sam uvjerena da mi imamo, da tako kažem, materijal i ljude, samo ih treba animirati. Kako u pozorištu, tako i u muzici, trebaju producenti.
Ljudi koji će skinuti teret sa muzičara od kojih se traži i da sviraju, i da organizuju sopstvene koncerte, i da rade marketing. Zato se dobro pokazao Mladen Matović kao jedna producentska figura, jer izuzetno dobro vodi Banski dvor. Dakle, nama treba više takvih ljudi, a što se tiče publike, ja sam sigurna da bi je uz takve ljude bilo. "Kombajn kvartet" je, recimo, prije nekoliko godina imao dva koncerta u Narodnom pozorištu autorske instrumentalne džez muzike, i oba koncerta su bila rasprodata, što je zapravo presedan i istorijski događaj za Banjaluku. Zato ja mislim da mi imamo sve, samo nam trebaju producenti sa autoritetom koji će gurati kvalitet i za njega se boriti.
NN: Šta je sa producentima u filmu? Vjerujete li u osnivanje filmskog centra Republike Srpske, da li će tome pomoći trilogija "Meso", "Kosti", "Koža"?
ZRNIĆ: Hoće, već je pomoglo u tom smislu, ali morate da znate da je "Meso" trenutno u prvom planu jer je ono produkcijski najkompletnije. Seriju su radili zreli autori itd, međutim "Meso" nije nastalo tek tako. Ono je nastalo jer je i prije toga bilo serija kao što su "Zamalo život", "To toplo ljeto", "Mejdan Simeuna đaka" i svi projekti manje ili više dobri. Oni su stvorili jednu klimu i uslove da "Meso" izađe u prvi plan. Što se tiče filmskog centra, moram da priznam da se u to ne razumijem najbolje, ali sam mišljenja da ako država nema namjeru da to napravi, da ne postoje ti ljudi koji to mogu uraditi. Ako država ne shvati da milione KM mora da daje u tu industriju, onda filmskog centra neće biti. To što neko da 200.000 KM, to je ketering za jedan prosječan evropski film, i to je ništa. Ali kako vi osiromašenom narodu da kažete da je 200.000 KM ništa?!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.