"Obećanje", "Rozeta", "Dijete", "Dječak s biciklom"... taj niz će vjerovatno biti nastavljen, a riječ je o dobitnicima "Zlatnih palmi" u Kanu za razne kategorije. Ono što je još zajedničko za ove filmove je da su ih sve radili poznata belgijska braća Žan-Pjer i Lik Darden, koji zajedno rade duže od 30 godina.
"To je lijepa veza između nas i Kana. Počelo je s filmom 'Obećanje' i to je odmah već bio ljubavni susret između nas. S 'Rozetom' i još jednom 'Zlatnom palmom' se nastavila ta ljubavna priča. Zahvaljujući tom festivalu, naši filmovi imaju dobru reputaciju, što je nama jako bitno. Zahvaljujući njima naše filmove uzimaju svi distributeri u svijetu", rekao je Žan-Pjer Darden.
Njihov najnoviji film "Dječak s biciklom" je prikazan na posljednjem "Kustendofu" i beogradskom FEST-u. Glavni junak filma je dječak Siril, kojeg je napustio otac, a o njemu se brine frizerka Samanta. Jedino u šta je na početku zaljubljen ovaj buntovni dječak je njegov bicikl.
NN: U svim vašim filmovima, od "Rozete" do posljednjeg "Dječaka s biciklom", glavni junaci su teški socijalni slučajevi. Zbog čega?
LIK DARDEN: Zato da bismo prikazali društvo i jednostavno volimo da snimamo takve ljude. Dajemo im drugu šansu u životu, onu na filmu. Te ljude koji su u životu po strani volimo da stavimo u centar filma.
NN: Volite da radite sa naturšcicima, više nego sa profesionalnim glumcima.
ŽAN-PJER DARDEN: Da. Često radimo sa nepoznatim ljudima. Ali, prije svega zato što su nam bili potrebni mladi glumci, a ne postoje djeca koja su poznati glumci, poput "Rozete", "Djeteta" ili ovog novog filma gdje su sve mladi ljudi u glavnim ulogama. U "Rozeti" smo zaista htjeli da bude nepoznata djevojka. Trebalo je da ona bude neko koga publika nikada nije vidjela, da bude nova osoba u istoriji kinematografiji.
NN: Imate veliki talenat da izaberete lice koje će se svidjeti kameri i publici.
LIK DARDEN: Možda. To je naš posao, ako to ne uradimo, ne treba da se bavimo ovim poslom.
NN: Gledaoci prema dječaku u "Dječak s biciklom" na početku imaju odbojnost, da bi, kako se film odvija, prema njemu počinjali da gaje simpatije.
ŽAN-PJER DARDEN: Volimo kada publika promijeni mišljenje tokom prikazivanja filma. Film nije tu da osuđuje karakter, iako mi to ne možemo skroz izbjeći, da li je on dobar ili loš. A da li je karakter mogao nešto da uradi bolje ili lošije na publici je da procijeni. Zato i publika voli naše likove.
NN: Kako je raditi sa djecom i izvući najbolje od njih? Da li je s njima teško sarađivati?
LIK DARDEN: Činimo sve da bi se dijete osjećalo ugodno i najbolje. Treba da se napravi dobar izbor, to je najvažnije. Na kastingu za "Dječaka s biciklom" bilo je oko 500 djece, a dječak koji je izabran bio je peti prvog dana. Kada smo ga vidjeli u prvoj sceni kada telefonira, vidjeli smo da čitavim tijelom, a ne samo licem, očekuje poziv od oca i unosi se u glumu. Čitavo njegovo tijelo je bilo emotivno uneseno u to. Znali smo da on ima nešto i da je on za ulogu. Imali smo probe s njim 45 dana prije početka snimanja od jutra do popodne. Onda su glumci počeli da se druže s njim. Prvo što smo radili su bili fizički pokreti, a kroz sve borbe i padove izgubio je strah. Važno je da se oslobodi svog straha i da pokaže najbolje što može.
NN: Da li smatrate da postoji neka evolucija u vašem radu i pravljenju karaktera od "Rozete" do danas?
LIK DARDEN: Ne postoji evolucija. Jedan film je jedan film. Kada smo pravili "Rozet" htjeli smo da pravimo ratni film, da ne znamo gdje ide sve vrijeme. Jer kada pratite vojnika, ne znate stalno odakle opasnost dolazi. Kada smo pravili film "Dječak s biciklom" ponekad smo posmatrali dječaka i vidjeli smo da je on usamljen i pravili smo krupnije kadrove nekih emocija. Dječak je mnogo bliže odraslim, ali nikada ne dolazi u pravi kontakt s njima. Za svaki film je važno da ga osjećate.
NN: Koliko vam je trebalo da napišete scenario za "Dječaka s biciklom"?
LIK DARDEN: Trajalo je godinu dana, što je dugačak period. Mnogo smo pričali o tome šta radi. Sve je u stvari počelo 2002. u Japanu, kada smo čuli priču da je dječaka napustio otac, a majka mu je bila mrtva. Otac mu je rekao da će ga pokupiti kada mu se popravi život, ali se to nije desilo. Dječak je bježao i imao problematičan život. Kada je bio napolju imao je 18 godina i postao je član bande i ubica. Ta priča je uticala na nas. Pokušali smo nekoliko puta da napišemo scenario, ali nismo uspjeli. Prije tri godine ta ideja nam se vratila. Imali smo početak nekog drugog scenarija s karakternom doktoricom Samantom i u tom scenariju ona se brinula o nekom dječaku. Pomislili smo da taj dio pridružimo scenariju o dječaku. Željeli smo da napišemo priču o nekom ko će se spasiti svoje tužne sudbine.
NN: Zbog čega je bicikl važan u filmu?
ŽAN-PJER DARDEN: U početku smo vidjeli da je bicikl važan da bi dječak Siril pokazao svoje nasilje, a kasnije je ostao kao njegov zaštitni znak.
NN: Postoje još dva para braće, Koen i Tavijani, za koje znamo da se bave režijom. Kako vi sarađujete toliki niz godina i da li ikada dolazi do svađa u pisanju scenarija ili režiranju?
ŽAN-PJER DARDEN: Sve radimo zajedno. Nekada zavisi od situacije, kada počne snimanje jedan ostaje iza kamere, a jedan ostaje s glumcima. Kada se radi o pisanju scenarija, postoji jedna struktura, brat piše, a ja sugerišem i pomažem. Stalno pričamo o pisanju scenarija, snimanju i režiranju. Naša priča je počela davno, prije 37 godina, tako da se vrlo dobro poznajemo da bismo se svađali.
Filmografija
2011 "Dječak s biciklom"
2008 "Lornina ćutnja"
2007 "To Each His Own Cinema"
2005 "Dijete"
2002 "Sin"
1999 "Rozeta"
1997 "Gigi, Monica... et Bianca"
1996 "La Promesse"
Nagrade
Kan - 2011. "Dječak s biciklom" - gran pri žirija
2008. "Lornina ćutnja" - najbolji scenario
2005. "Dijete" - "Zlatna palma"
2002. "Sin" - nagrada ekumenskog žirija
1999. "Rozeta" - "Zlatna palma"
Evropske filmske nagrade - 2011. "Dječak sa biciklom" - najbolji scenario
1997. "Gigi, Monica... et Bianca" - najbolji dokumentarac
Toronto - 2006. "Dijete" - najbolja režija
Valjadolid - 1996. "La Promesse" FIPRESCI i "Zlatni klas"