Filmom “Sonja” Dragane Kanjevac o čuvenoj glumici Sonji Savić (Čačak, 15. septembra 1961. – Beograd, 23. septembra 2008.), sutra će u Beogradu svečano biti otvoren 59. Kratki metar, beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma.
Film je to o neponovljivoj pojavi kakva je bila Sonja – o čudu od djeteta, o buntovnici, o glumici koja je uvijek bila više od glumice.
Osamdesetih godina 20. vijeka svojom posebnom pojavom izvršila je desant na jugoslovensku kinematografiju; postaje urbana ikona jugoslovenske generacije H, koju na pragu zrelosti dočekuje krvavi raspad zemlje i kulturnog prostora. Iako vrlo popularna 80-ih kao glumica u kultnim filmovima kinematografije bivše Jugoslavije, posljednjih se godina povukla iz javnog života i bila je veća zvijezda u Sloveniji gdje je snimala sa slovenačkim rediteljom Janom Cvitkovičem filmove “Hleb i mleko” za koji je on dobio “Zlatnog lava” za najboljeg debitanta u Veneciji 2001., a zatim i film “Od groba do groba”, koji je postigao veliki uspjeh na međunarodnim festivalima.
U devedesetim godinama bira život izvan institucija, kritički društveni stav i bavi se eksperimentalnim pozorištem i videoumjetnošću. Iako se slovenački film vraća nakon 2000. u regionalnu kinematografiju, u kojoj je Sonja ostavila veliki trag, u isto vrijeme traje njena lična drama ogorčenja i izolacije, koja okončava preranom smrću u septembru 2008. godine. Mediji su tada izvještavali kako je preminula od posljedica predoziranja heroinom. U Mostar je Sonja Savić dolazila još kao tinejdžerka - kao članica Dječje i omladinske grupe Radio Beograda koju je vodio Bata Miladonović. Nakon godina stanke, na pozorišne daske se vratila projektom 'Ne!' (saradnja Mostarskog ljetnog festivala i MTM-a) realizovanim u Mostaru 1990., po muzici i u režiji Darka Rundeka. Bila je velika motorna snaga tog projekta. Zanimljivo je da se Sonja tad, sjećajući se svojih početaka s Mostarom, odrekla svog honorara. Voljela je ovaj grad. Sarajlijama je ostala u sjećanju po svom dolasku u ovaj grad čim je mogla – jednim od prvih autobusa koji je nakon rata iz Beograda išao za Sarajevo. O Sonji, čudesnom čovjeku i glumici, o filmu kao svjedoku jednog talenta i života, razgovarali smo s autorkom filma “Sonja” Draganom Kanjevac iz Beograda.
Ko je bila Sonja Savić? Kako je ona predstavljena u ovom Vašem filmu?
- Ličnost i pojava Sonje Savić je zaista višeslojna. Ona je bila, i ljudi je pamte, kao filmsku zvijezdu, kao čudo od djeteta, kao urbanu ikonu generacije bivše Jugoslavije 1980-ih i, naravno, kao filmsku zvijezdu bivše jugoslovenske kinematografije. Bila je borac protiv političkog vrha, borac za pravdu, borac protiv rata..., sve je to bila Sonja Savić. Naravno da smo se u filmu bavili njenom filmskom karijerom po kojoj je ona najpoznatija, ali je ipak naglasak u filmu na toj njenoj neponovljivoj ličnosti i karakteru.
Po čemu je ona bila tako neobična? Na vijest o njenoj smrti prije četiri godine, uglavnom se pisalo o njenom talentu koji niko nije sporio, ali na neki se način naglašavala i njena neprilagođenost, možda i nemogućnost sredine da prihvati jedan takav talenat.
- To je sigurno tačno. Ona je prvo bila potpuno izvanserijska ličnost i izvanserijski talenat. Ona je potpuno drukčije i izgledala i govorila i mislila od ostalih. To je zaista u njenim mladim danima bilo vrlo primijećeno. Ona je bila i dijete-glumac, a kasnije i na Akademiji ko god je imao prilike raditi s njom, svi su je proglašavali čudom. Međutim, stjecaj različitih okolnosti je doveo do toga takav izvanserijski talenat nije bio možda do kraja prepoznat i iskorišćen. I inače u svakom društvu je teško ljudima koji previše odskaču, da budu prilagođeni. Uvijek su oni ti koji predvode, oni su ti koji su avangarda, oni dolaze prerano i ne bivaju shvaćeni. Sonja je bila jedna od takvih ljudi. S druge strane, možda je i razlog za takvu jednu sudbinu bio i raspad Jugoslavije, odnosno raspad jednog takvog prostora u kojem je Sonja predstavljala nekoga i nešto, u kojem je ona zaista bila velika zvijezda. Takođe, njoj je taj prostor puno značio. Ona se paralelno sa svojom filmskom karijerom vrlo posvećeno bavila alternativnim teatrom i njezini glavni saradnici na takvim projektima bili su ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Pri tome mislim na zagrebačku kultnu alternativnu grupu Drugo ruište; zatim, Sonja je s Darkom Rundekom 1990. godine u mostarskim pećinama spremala veliki projekat koji se zvao 'Ne!' i znalo na što se odnosi to 'Ne!'. Međutim, oni, naravno, nisu mogli spriječiti neke stvari. Neue Slowenische Kunst su takođe bili ljudi s kojima je ona sarađivala i koji su bili njezini istomišljenici u umjetničkom smislu. Tako da je raspad Jugoslavije njoj mnogo možda teže pao nego nekim ljudima koji su bili ukorijenjeni isključivo u lokalnim sredinama. Ona je to naglašavala, ali, naravno, u situaciji u Beogradu i Srbiji koja je bila izuzetno nepovoljna za bilo kakvo umjetničko pa i ljudsko djelovanje.
Sonja Savić je bila generacija Ekatarine Velike, a njena članica Margita je takođe imala neobičan život i slično, nesrećno završila kao Sonja Savić. Koliko su taj njihov talenat i ta njihova neobičnost doprinijeli bržoj smrti?
- Sigurno je tako zato što tako kvalitetnim ljudima nije teško živjeti – teško im se prilagoditi u nekom realnom životu. Dosta stvari se povezuje s Ekatarinom Velikom zbog toga: osim što su bili ista generacija i što su dio tog nekog novog vala, povezuje ih se i po tom tragičnom završetku i po načinu na koji su završili. Sonja jest bila dio novog vala, ali ona je ipak bila predvodnica. Ona se pojavila nekoliko godina prije svih njih u jugoslovenskoj kinematografiji i ona je na neki način utrla put nekom ozbiljnijem tretmanu njenih vršnjaka u oblasti muzike, teatra, pa tako i Ekatarine Velike. Oni jesu imali iste boljke, da tako kažem, i mnogi spominju poroke, i to jest tačno. To je jedno složeno sociološko pitanje - kako je do najtalentovanije djece tih 1980-ih, djece iz divnih kuća, djece koja su bila obrazovana - Margita je imala dva fakulteta - kako je droga došla baš do njih. To je zanimljivo društveno pitanje i nije samo njihovo lično pitanje.
Ima li o tome u ovom filmu govora? Bavite li se malo s tim?
- Bavimo se na neki način. Postoje naznake. Mi nismo željeli postavljati nikakve teze u filmu niti nametati publici ikakve zaključke. Mi smo tu otvorili neka pitanja i povezali smo ličnu sudbinu i Sonjinu i sudbinu njene generacije s jednom opštom društvenom klimom. Takođe smo na neki način otvorili pitanje kakva je to sredina, i koja je odgovornost jedne sredine koja ne odgaja i ne vodi brigu o svojim najboljim članovima.
A to se do danas nije promijenilo?
- Nažalost, nije. Negativna selekcija hara i u oblasti kulture i u čitavom društvu. To je ono što ja znam i to mogu reći za Srbiju, ali kako vidim ni ostali dijelovi svijeta nisu pošteđeni od te pošasti.
Sonja Savić je imala bogat život i sigurno je bilo puno trenutaka koji su Vas mogli podstaknuti da napravite film o jednoj takvoj ličnosti. Postoji li ipak neki trenutak ili neki dio njenog života koji Vas je podstaknuo da napravite ovaj film?
- Svi njezini trenuci su vrlo bitni. Ono što je mene podstaknulo da snimim film je prvo bilo lično poznanstvo sa Sonjom Savić. Ja sam nju upoznala privatno, a ubrzo poslije toga pozvala sam je da bude moj gost u emisiji na tadašnjoj emisiji Art, na lokalnom kanalu kulture. Taj intervju se pretvorio u višesatno druženje i tako je nastalo naše prijateljstvo, saradnja koja se zasnivala više na mom poštovanju tog njenog rada, tako da sam ja njenu smrt i lično doživjela. Ali naravno, i da je nisam poznavala, mislim da bi jedna takva ličnost apsolutno bila razlog i motiv da se napravi film.
Postoji li nešto što Vas je kod nje posebno fasciniralo? Je li to možda bilo njeno buntovništvo ili nešto takvo?
- Apsolutno! U pravu ste, apsolutno. To njeno buntovništvo i ta njena spremnost da izrazi stav po bilo kojem pitanju, pa čak i na njenu štetu, je bila zaista vrlo izražena crta njene ličnosti. Kao njen prijatelj, nisam uvijek bila presretna zbog toga jer kad izražava svoj stav, znala sam da to nekada nije dobro za nju. Međutim, sada mi to itekako nedostaje, vrlo često pomislim kako bi to Sonja rekla i kako bi nekom sve u lice sasula, zato što vrlo malo ljudi takvo nešto čini. Nedostaje takva osoba koja će svakome sve reći u lice.
Može li ovaj film u tom smislu biti poruka i današnjim generacijama koje se generalno malo bune, malo govore svoje mišljenje, malo imaju svoga stava?
- Ja se nadam. Moja se nada prvo zasniva na tome što sam bila prisutna projekcijama njenih autorskih videofilmova, koji se, naravno, spominju i u našem filmu. To je bio jedan dio njenog djelovanja do kojeg je ona jako držala. Sonja se bavila režijom eksperimentalnih filmova i oni su veoma privlačili mladu publiku koja Sonju praktično uopšte nije ni poznavala jer su bili vrlo mali kad je ona igrala u jugoslovenskoj kinematografiji ili možda tada nisu bili ni rođeni. Mladi su bili privučeni upravo tom njenom oštrom mišlju, tom njenom kritičnošću. Iako ste u pravu da su sadašnje generacije vrlo ravnodušne, i to zato što je takav svijet; diktat sadašnjeg svijeta je da budete ravnodušni, poslušni, da sjedite za računarom, da se što manje bunite. Ja razumijem mlade ljude što su takvi, ali oni žele nešto drugo. Ja sam imala mladu ekipu koja je analizirala ovaj film i kada su oni čuli iskaze Sonje Savić koje sam nalazila u raznim arhivima, bili su potpuno fascinirani, nisu mogli vjerovati da neko takvo nešto može govoriti. Što se tiče kritičnosti i izražavanja svoga stava, mislim da Sonja apsolutno ima čemu naučiti i mlade i stare.
Možete li ispričati neki događaj iz njenog života koji bi opisao tu njenu kritičnost i spremnost da kaže u lice sve što misli?
- Što se tiče njene kolegijalnosti i borbe za svakoga, jer ako radi na filmu, njoj su bitni svi koji rade na filmu, upravo su nam slovenački kolege, ljudi koji su sarađivali s njom u filmu Jana Cvitkoviča, gdje je ona ostvarila veliki uspjeh i mnogo doprinijela slovenačkoj kinematografiji, ispričali jedan događaj. Upravo nam je glumac iz Cvitkovičevog filma 'Od groba do groba' Drago Milinović specijalno za film ispričao kako se ona pobunila – bio je neki problem sa scenografima koji nisu bili isplaćeni na vrijeme. Kaže Drago da je ona digla totalnu gužvu i jednostavno ucijenila da ona neće raditi dok svi ne budu isplaćeni. Drago nam je ispričao da je on ćutao, držao se po strani i ona je bila ljuta na njega što je nije podržao. Nju su dosta poštivali jer je javno izražavala i stavove po pitanju rata i politike, ali uvijek je to činila u svoje ime. Uvijek je bila izvan bilo kakvih političkih stranaka koje bi je eventualno zloupotrebile, a ona nije bila osoba kojom se moglo manipulisati. Sjećam se, kad je bila pozvana na osnivačku skupštinu organizacije Otpor, mlade studentske grupacije koja je poslije izvela te naše Oktobarske promjene, oni su je pozvali na svečanost i bila je tu. Međutim, nisu ni oni ostali pošteđeni njene javne kritike. Ona je nasred te osnivačke skupštine svakome ponaosob rekla, otprilike ovako: 'Ej, djeco, vidim ja vi hoćete vladati. Jako skupe satove nosite i jako skupe cigarete pušite!' Eto, to vam je Sonja.
Hoće li biti ikakve šanse da i publika u BiH vidi ovaj film?
- Ja ću učiniti sve. Mlada producentska grupa ljudi iz producentske kuće koja potpisuje ovaj film, Bastards Production iz Beograda, producent je Nenad Veličković, već sada kontaktira sa Sarajevo Film Festivalom i nadamo se, iako je to jedan veliki događaj i, koliko vidim, kriterijumi su visoki, nadam se da ćemo zadovoljiti kriterijume i da ćemo se možda i pojaviti na tom festivalu, a svakako ćemo gledati da i šira publika u Bosni i Hercegovini vidi ovaj film jer mislim da vrijedi, da bi to trebalo, jer to je svakako područje koje je Sonja smatrala svojim. Mi to nismo uključili u film, možda ćemo u seriju, ali mislim da je važno napomenuti: Sonja je posjetila Sarajevo možda prvim autobusom koji je bio moguć iz Beograda za Sarajevo. Ona je to učinila na svoju ličnu inicijativu, pojavila se potpuno u svoje ime i zahvaljujući ljudima koji su se tu okupili. Bio je to jedan potpuno spontan posjet. Jednostavno je došla tu jer je imala potrebu kazati to što ima u svoje ime, da se na neki način ispriča i da kaže svoj stav o ratu u BiH, posebno da se obrati ljudima u Sarajevu. Više o tom dolasku u Sarajevo znaju Senad Pećanin i Miljenko Jergović.
O Sonjinom dolasku u Sarajevo
Miljenko Jergović: Bila je jedna rijetko ispravna žena
Ja Sonju nisam upoznao kada je prvi put dolazila u Sarajevo. Tad ju je upoznao Senad Pećanin. Sreo sam je kasnije, mislim samo nekoliko mjeseci kasnije, u Sarajevu, naravno. Nije ona došla izvinjavati se, to nikako. Došla je, da bi se, da tako kažem deklarisala na kojoj je strani i koji su njeni ljudi. Ničega se na taj način nije odricala, nego je jednostavno došla u Sarajevo upoznati ljude koje treba upoznati i deklarisati svoju pripadnost tom gradu. Nikada ni kod koga nisam doživio nešto tako, pa mi je zato o tome teško i govoriti. Nema za takve stvari baš puno riječi. Nažalost, nema riječi. Jer da ih ima, sve bi bilo lakše i za objasniti i za doživjeti. I vjerovatno ne bismo ni imali potrebe o ovome svemu danas govoriti. Zapravo, samo sam htio reći da je Sonja Savić bila jedna rijetko ispravna žena. Zato je i došla u Sarajevo. Jer je smatrala da je tog trenutka to ispravna stvar. I danas se tome mogu samo diviti i žaliti što nismo svi bili kao ona.
Senad Pećanin: Nije imala potrebu glumiti potresenost
Ne sjećam se tačno je li taj Sonjin dolazak u Sarajevo bio 1996. ili 1997., ali prije će biti da je bila 1996. godina. Autobusi koji su dolazili iz Srbije tada još nisu ulazili u Sarajevo u Federaciji, nego su stajali na Vracama. Sonja je došla s mojim kolegom Draganom Kostićem, koji je tada bio urednik kulture u Vremenu, i tada je još nisam ni poznavao. Otišao sam po Kostića i tako upoznao i Sonju. Već nakon prve kafe bilo je kao da se poznajemo čitav život. Od tada smo postali jako bliski i ostali bliski do kraja njenog života. Bili smo u kontaktu, često sam putovao u Beograd i svaki put bismo se viđali, a i ona je često dolazila u Sarajevo. Bila je jednom na Sarajevo Film Festivalu, glumila je tada u nekom filmu, bila je na crvenom tepihu, a nalog producenta je bio 'dress code'. Ona je bila u večernjoj toaleti, a ja joj se namjerno nisam htio javljati dok ne završi film. Kad je završila projekcija u Narodnom pozorištu Sarajevo, javio sam joj se, a ona je onako u toaleti i štiklama počela preskakati preko stolica…
Sonja pri dolasku u Sarajevo nije imala potrebu ni da glumi svoju potresenost niti osjećaj nelagode. Ona je tako živjela i nije imala potrebu ni za kakvom pozom kojom će se ona dodvoravati Sarajlijama. Bila je potpuno sva svoja i pronicljivi ljudi su vrlo lako mogli shvatiti kakva je ona osoba, koliko je osoba od integriteta, od svjesnog životnog izbora koji ju je bacio potpuno na marginu, ali osoba koja zarad svojih uvjerenja, svog morala, svoje ljubavi prema umjetnosti, svog pogleda na život i nije svijet, nije pristajala na kompromise, nije bila oportunist. Iz tog razloga je živjela jako teško, ali bila je srećna što ostaje vjerna svojim idejama, svom odnosu prema ljudima. Plijenila je pažnju gdje god da se pojavi. Ljudi su bili željni da stupe u kontakt s njom, a ona je ljude koji vidi prvi put u životu osvajala svojom neposrednošću, otvorenošću, vedrinom. Bila je jednostavno zaista fantastična, jedinstvena osoba.
O autorki filma
Dragana Kanjevac, autorka filma “Sonja”, dugogodišnja je TV novinarka i publicistica iz oblasti kulture i medija, po obrazovanju filozof. Režirala je dokumentarni film o Beograđanima u New Yorku “Njujork: 6 sati ranije“(2009.), a kao koautor potpisuje dokumentarni film o kultnom klubu Likovne akademije “Akademija republika” (1997). Živi i radi u Beogradu.
O Sonji u filmu govore...
U filmu Dragane Kanjevac zabilježeni su iskazi Sonje Savić iz različitih razdoblja, svjedočenja njenih kolega i prijatelja, kao i raznovrstan arhivski materijal vezan za njeno glumačko i autorsko djelovanje.
Film je nastao u produkciji producentske kuće Bastards Production iz Beograda, producent je Nenad Veličković. Film traje 43 minute, a u filmu sudjeluju Srđan Đile Marković, Milutin Petrović, Maja Weiss, Zoran Kostić Cane, Dragan Nikolić, Svetislav Goncić, Jovan Jovanović, Nedeljko Despotović, Nebojša Pajkić, Stanko Crnobrnja, Ninoslav Ranđelović, Rade Šerbedžija, Dušan Kovačević, Momčilo Kovačević, Aleksandar Gligorijević, Jan Cvitkovič, Drago Milinović, Petar Jakonić, Georgije Marić, Dušan Kovačević, Miloš Radivojević.