Na Medfilm festivalu u Rimu "Parada“ Srđana Dragojevića dobila je Gran pri kao najbolje ostvarenje.
Nakon Rima, priča o gej prajdu putuje na festivale u Monpeljeu, Sevilji, Briselu, Parizu, Tbilisiju, Osaki....
Na 23. film festivalu u Stokholmu (na čijem je sajtu najavljen kao stvaralac koji je dva puta dobio Bronzanog konja), "Parada“ će biti prikazana u sekciji "Otvorena zona“, a Dragojević će biti član žirija kojem će predsjedavati slavni američki glumac i reditelj Piter Fonda.
"'Parada' je ne samo moj najnagrađivaniji film do sada, nego je sa dvanaest međunarodnih priznanja, koliko je dobila na tri festivala A kategorije, postala i jedan od najnagrađivanijih srpskih filmova. Šteta je što o tome mediji u Srbiji tako skromno izvještavaju, ali već sam navikao da su mi filmovi popularniji u regionu i u Evropi, nego kod nas. Pri tom, pod ovim, kod na“, podrazumijevam samoproklamovanu filmsku 'elitu', a ne publiku - tri stotine trideset hiljada gledalaca koliko je Paradu vidjelo u Srbiji, zaista je nešto što ni ja nisam očekivao", kaže Dragojević u razgovoru za "Novosti“, najavljujući i snimanje novog filma "Bodljikavo prase“.
* Zbog čega "Parada“ dobija nagrade "napolju“?
- Stekao sam utisak da ljudi ovaj film doživljavaju kao veliko osvježenje zbog njegove komunikativnosti i evidentnog otklona od „evropskog festivalskog mejnstrima“, mizantropskih ili, pak, beznadežno politički korektnih filmova. Tragičan film na ozbiljnu temu može da napravi gotovo svaki polutalentovani mediokritet, dok tragikomedija zahtijeva više truda.
* Kako nas percipiraju ljudi koji vode evropske festivale?
- Unisono - čini mi se da je već dobrano svima "pun kufer“ ratova iz devedesetih i autističnih djevojčica. Vrijeme u kome sada živimo nudi na stotine tragičnih, komičnih i neobičnih priča koje zaslužuju da budu ispričane. A mislim da svijet zanimaju, budući da smo mi još drugačiji, neukalupljeni ljudi koji žive u okolnostima koje mnogi na zapadu doživljavaju kao hiperbolu, i da je riječ o našoj gorko-slatkoj, ali i surovoj realnosti. Iskreno volim društvo u kome živim, sa svim njegovim manama, i pokušavam da na te mane utičem koliko mogu. Imam utisak da ljudi van granica naše zemlje to vide i cijene.
* Već nekoliko godina prikupljate sredstva za "Bodljikavo prase“, prema pričama Džulijana Barnsa. Da li je to neka vrsta vaše profesionalne "opsesije“?
- Imam tačno četiri projekta koja su mi podjednako "opsesija“. Ali ovome je, nekako, baš sada došlo vrijeme da se rodi. Distanca u odnosu na tu, prvu godinu nakon pada realnog socijalizma je, napokon, dovoljna. Štaviše, čini mi se da su mnoge stvari baš te prve godine „kapitalizma“ krenule naopako, i da baš zbog toga živimo u jednom nesrećnom svijetu pred kolapsom. S druge strane, kada sam počeo da se bavim ovom temom, niko živ za nju nije bio zainteresovan. Te prve godine ovog vijeka bile su „mjehur od sapunice“ liberalnog kapitalizma. Svako je mogao da kupi na kredit kuću, jahtu, grudi, usne... A onda su krediti došli na naplatu i odjednom, moj film je kod mnogih probudio pažnju.
Reditelj radničke klase
Sebe sam uvijek smatrao rediteljem radničke klase, nipošto nekim ko stvara za metiljavu kvazielitu. Čini mi se da to cijene i ljudi koji vode filmske festivale, i festivalska publika, svjesni velike opasnosti da se festivali pretvore u "geto“ filmske umjetnosti i zabavu za sitnu buržoaziju, dok napolju, u "pravom svijetu“, divljaju poludebilni američki "štancovani“ filmovi. Zato mislim da je ono što "Paradu“ čini zaista uspješnom je prodaja za distribuciju u preko dvadeset zemalja.