Tihomir Stanić za "Nezavisne": Film i televizija su moćno sredstvo uticaja

Glumac Tihomir Stanić u srijedu uveče u bioskopu "Palas" prisustvovao je banjalučkoj premijeri filma "Vera", u kojem igra ulogu Koste Pećanca.

To je, pored kralja Aleksandra Obrenovića, Gavrila Principa, diplomate Jovana Ristića, pisaca Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Stevana Sremca i mnogih drugih, još jedna u nizu uloga istorijskih ličnosti u njegovoj bogatoj karijeri. Lik "Vere" koju uvjerljivo igra Jovana Stojiljković, takođe je zasnovan na stvarnoj ličnosti Veri Pešić (1919-1944), koja je bila poznata i pod nadimkom srpska Mata Hari.

"Igrao sam glavne uloge u pozorištu, na filmu i u serijama. Znam koja je tu potrebna disciplina i posvećenost, ali koliko je u samom procesu snimanja Jovana bila koncentrisana na to što radi i koliko je ona svima nama koji smo njeni partneri pomagala svojim pristupom, to je zaista nešto što ću pamtiti. Nije onda čudo da je rezultat toga jedna ovako fascinantna uloga kao što je uloga Vere", rekao je Stanić.

Kako o filmu, tako i o svojoj ulozi Koste Pećanca, koji je ostao upamćen kao junak balkanskih i Prvog svjetskog rata, ali i kolaboracionista u Drugom svjetskom ratu, Stanić je govorio za "Nezavisne". On je kazao da je inače surovom Kosti Pećancu pristupio blago zbog njegovog specifičnog odnosa sa glavnom junakinjom filma.

U intervjuu za naš list, Stanić je govorio i o pozorištu te se prisjetio svog mandata umjetničkog direktora u Narodnom pozorištu Republike Srpske.

NN: Da nije specifičnog odnosa Koste Pećanca i Vere Pešić u filmu, kako biste odigrali ovaj lik?

STANIĆ: Pitanje je da li bih ja igrao Kostu Pećanca da on nema specifične relacije sa glavnom junakinjom. Pritom, ovo nije istorijski film. Ovo je film inspirisan istorijom. Priča jednu potpuno drugu priču. Pokušava da razume sudbinu te žene koja se našla u vrtlogu Drugog svetskog rata kao žrtva profesionalnih obaveštajnih službi koje su želele da je upotrebe za svoje ciljeve. Zavisi uvek od scenarija. Nijedan lik ne postoji samo kroz istorijske činjenice, nego postoji u kontekstu scenarija koji obrađuje temu u kojoj se lik pojavljuje. Kosta Pećanac u svojoj biografiji ima herojske trenutke, ima neoprostivu i nespornu činjenicu saradnje s okupatorom bez obzira na to koji su njegovi motivi bili. To su stvari koje nikoga ne aboliraju. Ovde u samom scenariju on je u funkciji neke tragičke sudbine i krivice glavne junakinje. Od početka sam uključen u projekat "Vera". Radio sam sve što je ova produkcija radila zajedno sa njima i kada mi je ponuđena uloga Koste Pećanca, moj osnovni problem je bio da li ću uspeti da napravim dobru masku kako bi to izgledalo uverljivo. Kada smo videli da je to uverljivo, onda više nije bilo dileme.

NN: Dakle, kada vaš lik pred kraj života izgovara rečenicu da je cijeli život ratovao za Srbiju, a da mu sada svi rade o glavi, zajedno s autorskom ekipom, Vi niste imali namjeru da branite Kostu Pećanca?

STANIĆ: Ne postoji nikakva abolicija i nikakvo opravdanje za njega. To je njegov subjektivni doživljaj sopstvene situacije, a ne stav filmske ekipe.

NN: Da li glumci imaju veću odgovornost kada igraju istorijsku ličnost ili potpuno izmaštanog lika?

STANIĆ: Često sam igrao istorijske likove, igrao sam kralja Aleksandra Obrenovića, Ivu Andrića, Gavrila Principa, Stevana Sremca i mnoge druge. Ako vi to igrate sa velikom svešću i teretom da je tu u pitanju istorijski lik, e onda od toga nema ništa. Onda niko i ne primeti da ste igrali, onda ti likovi ne postoje. Jednostavno, morate igrati žive ljude od krvi i mesa koji se nađu u određenim okolnostima, a o njihovim delima neka sudi istorija. Kada je u pitanju umetničko delo, o uverljivosti tih likova sudi publika. Dakle, ne smete sa teretom ulaziti u lik. Ima puno budala koje sebe doživljavaju kao istorijske likove i značajne za spas naroda. Svedoci smo i u savremenom životu koja je to tragedija, kada neko veruje da je on istorijska i bitna ličnost. Ako i glumac pristupi tom liku tako, onda igra spomenik i nešto što nije živo.

NN: Lik Vere Pešić uporedili ste sa likom Petrije iz "Petrijinog venca" Dragoslava Mihailovića. Po čemu su Vera i Petrija slične?

STANIĆ: Slične su njihove tragične sudbine. Njih dve su primer šta sve jedna žena može da izdrži na ovome svetu. Mislim da su žene izdržljivije od muškaraca, mogu više da podnesu i izvuku na svojim plećima. U tom smislu je lik Vere meni zanimljiv i u tom smislu ga poredim sa likom Petrije. Naravno, sa istorijskog aspekta, neka žena koja sarađuje sa Gestapoom nema potrebe za nas da bude interesantna.

NN: Kada smo se dotakli Petrije, "Petrijin venac", predstava "Ateljea 212" u kojoj igrate, pobijedila je ljetos na Teatar festu "Petar Kočić" u Narodnom pozorištu Republike Srpske (NP RS) u Banjaluci...

STANIĆ: Tu predstavu mnogo volim zbog tri glumice koje igraju jedan lik, što dokazuje kompleksnost lika Petrije. To u predstavi veoma dobro funkcioniše. One se čak među sobom i posvađaju, imaju različito mišljenje o istoj stvari, jedna to posmatra sa iskustvom, jedna kao mlada žena, a jedna kao devojčica koja ne zna šta je čeka. Drago mi je da su i glumice nagrađene na festivalu u Banjaluci.

NN: Početkom ovog mjeseca sa repertoara NP RS skinuta je Nušićeva "Gospođa ministarka" sa Svetlanom Cecom Bojković u naslovnoj ulozi. Ta predstava igrana je šesnaest godina, na scenu je postavljena 2006. godine, u vrijeme kada ste Vi bili umjetnički direktor NP RS. Kakva su Vam sjećanja na ovaj period kada ste u Banjaluku doveli Cecu Bojković i druge velike glumce iz Beograda?

STANIĆ: Da, Cecu Bojković, Petra Kralja, Đuzu Stojiljkovića i Mišu Janketića. To je bilo veoma značajno za ansambl u Banjaluci. Veliki uticaj na sve uspehe koje glumci Narodnog pozorišta Republike Srpske imaju u kinematografiji i u pozorištu, ima činjenica da su oni igrali sa tako značajnim umetnicima. To ima svoje reperkusije, ne samo da je "Gospođa ministarka" igrala šesnaest godina, nego da je to bitno uticalo na razvoj banjalučkih glumaca. Kolika je moja uloga u svemu tome, možda najbolje odslikava činjenica da su zaboravili da me pozovu na taj događaj.

NN: Iz uprave pozorišta su tom prilikom kazali da su Vas pozvali, ali da niste mogli da dođete?

STANIĆ: Pozvali su me, doduše, ali kasno, kada je već napravljen repertoar u "Ateljeu 212", kada sam već imao zakazanu predstavu. Nije uostalom ni bitno.

NN: Svetlana Bojković ovom prilikom pomenula je da je "Gospođa ministarka" tek druga predstava koju je igrala van beogradskih pozorišta. Prva je bila "Glorija" Ranka Marinkovića u Novom Sadu 1984. godine. Tada ste igrali zajedno.

STANIĆ: Mi smo tada bili partneri i ja znam šta je za mene značio taj susret i inače susreti sa velikim glumcima. Iskustvo igranja sa njom, sa Mirom Stupicom, sa Rahaelom Ferari, sa Mirom Banjac, sa Ljubom Tadićem i da ne nabrajam dalje. Imao sam veliku sreću da igram sa velikim glumcima i znam na koji način je to mene formiralo. Mislio sam, kada sam dolazio u Banjaluku na mesto umetničkog direktora Narodnog pozorišta Republike Srpske, da je moj zadatak da ovim mladim ljudima to omogućim. Posle su, naravno, oni sami stvarali svoje karijere, ali sa tim iskustvom. To je nešto na šta sam ja zaista ponosan. U kinematografiji isto tako, mnogi glumci iz Banjaluke prvi susret sa kamerom imali su u filmovima koje sam ja producirao.

NN: Što se tiče Vašeg iskustva u kinematografiji, pominjali ste da su Vam nakon određenih uloga mnogi ljudi prilazili sa informacijama o kralju Aleksandru Obrenoviću i drugim istorijskim likovima, a da te informacije za vrijeme snimanja niste znali. Javnost je, zahvaljujući filmu, ovih dana jako zainteresovana i za Veru Pešić. S tim u vezi, kolika je moć filma?

STANIĆ: Ogromna je moć filma. To je znao i Šekspir. U "Hamletu" ima jedna replika, kada Hamlet kaže Poloniju "stigli su glumci", a ovaj kaže "postupiću sa njima prema zasluzi", a onda Hamlet odgovara "postupite sa njima bolje nego što zaslužuju, nemojte prema zaslugama". Kako nekad pozorište, tako danas i film ima ogroman uticaj na čovečanstvo. Kada sam prvi put bio u Njujorku, ja sam imao osećaj da sam tamo odrastao, jer sam prepoznavao sve te lokalitete iz filmova koje sam gledao. Film i televizija su moćno sredstvo uticaja.

NN: Kako se moć filma pokazala na filmskim pričama na temu Jasenovca? Vi ste odrasli u Kozarskoj Dubici i svoja višegodišnja istraživanja ustupili ste Nataši Drakulić, scenaristkinji filma "Dara iz Jasenovca"...

STANIĆ: Ja i dalje verujem da ću snimiti svoju priču na tu temu. Mislim da je jako važno što se pojavio film "Dara iz Jasenovca", da je jako važno da Lordan Zafranović snimi svoj film, da je jako važan film Dane Budisavljević o Dijani Budisavljević, koji je imao ogroman odjek u Hrvatskoj. Dobio je u Puli "Zlatnu arenu", nagradu žirija i nagradu publike, osvetlio je jedan mračan period za hrvatsko društvo. To je tema koja i te kako zaslužuje da joj se sa više aspekata pristupi.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.