BEOGRAD - Države s ozbiljnom kulturnom politikom snimale bi dokumentarce i serije, postavljale izložbe i organizovale teme o životu, radu i dostignućima velikih glumaca.
Preminuli su u samo 20-ak dana 1985. Zoran Radmilović 21. jula na Prvoj hirurškoj klinici, a Slobodan Aligrudić 13. avgusta, u smiraj dana, na pješčanom žalu u Gradcu na moru. Zoran je tek prešao 53, a Alija, kako su prijatelji zvali Aligrudića, nije napunio ni 51. godinu. Otišli su tokom ljeta, onda kad se glumci, kako se vjeruje, opraštaju od svoje publike, kako ne bi poremetili pozorišnu sezonu.
Još jedan velikan, Dragan Nikolić lijepo je primjetio kako Zoranu i Aliji, kao i Pavlu Vuisiću, Cici Peroviću i Bori Todoroviću, gluma nije bila pod A. Pod A im je bio život.
Mnogo sličnosti dijele Zoran i Alija. Namjerno stavljamo u prezentu glagol dijeliti a ne u perfektu. Za mnoge oni žive kroz svoje uloge i naša sjećanja.
Bili su šarmantni, stidljivi, duhoviti, sjetni, direktni, maštoviti, ali i cinični, nepovjerljivi, arogantni, nepredvidivi, verbalno agresivni. Bili su onakvi kakvi smo svi mi. Ni manje, ni više. Samo ljudi.
Veći dio profesionalnih karijera proveli su u Ateljeu 212, mada ih šira javnost zna iz filmova; Zorana po ulogama u "Maratoncima", "WR: Misterija organizma" ili "Šmekeru", a Aliju po "Sjećaš li se Doli Bel", "Ocu na službenom putu" ili "Ljubavnom slučaju PTT službenice".
(NN/nadlanu.com)