Filmografija Džordža Milera, poput manijakalnih auta u "Pobješnjeli Maks", često ima velike krivine i oštra skretanja. Ponekad završi u kanalu, a ponekad završi trijumfalno u vazduhu. "Tri hiljade godina čežnje" (eng. "Three thousand years of longing") izgleda blistavo, vode ga kompetentni i vješti izvođači, ali nekako uspijeva provesti veći dio vremena vrteći točkove u mjesto nego ići bilo gdje.
Nema mnogo režisera koji bi bili dovoljno hrabri da ispričaju priču p pripovijedanju, gdje je osamdeset odsto vremena fokus na dvoje ljudi koji sjede u sobi i prepričavaju tragične priče iz svoje pohabane prošlosti, a kamoli uspjeti takav film pretvoriti u nešto vrijedno gledanja; Džordž Miler je to nekako uspio.
Naučnica Alitha Bini (Tilda Svinton) otkriva malu flašicu na pijaci u Istanbulu dok je tamo na konferenciji o povezanosti priča u kulturi. Otvarajući flašicu u njenoj hotelskoj sobi, pojavljuje se đin (Idris Elba) i ispunjava joj tri želje, nakon čega će konačno biti slobodan. Međutim, Alitea je više nego i te kako svjesna da svaka priča o duhu i željama dolazi s oprezom.
Prilagođeno po A.S. Bjatovoj priča, "Đin u oku Najtingla", film je opsjednut rušenjem ideja o tome šta priča može biti. Ovaj film nema predrasude o tome šta treba učiniti ili šta treba biti, a svejedno uspijeva riješiti nužne klišeje koje ovakva priča nosi sa sobom.
Ležerno ubacujući nesagledivo velike koncepte u igru, film vas ne drži za ruku i govori vam gdje da gledate ili kako da se osjećate. Film skoro savršeno lebdi između tačaka u vremenu, ponekad hiljadama godina između. Bez obzira na to koliko velika ili minijaturna priča postaje, neprestano varirajući između to dvoje, film završava s osjećajem uporedivim s epskim legendama.
Velik dio filma sastoji se od lika duha Idrisa Elbe koji priča priču o tome kako je nastao i završio u faci, koja uključuje priče s Levanta i Otomanskog carstva i likove kao što su Kraljica od Sabe i Sulejman Veličanstveni, i podsjeti nas da želje često sa sobom nose prokletstva. Mala lekcija po stvarnoj istoriji daje finu pozadinu ovom ostvarenju.
Ipak, Alitea je naratolog, poznavatelj priča, i to predobro razumije i pokušava se osloboditi odgovornosti jer je previše zadovoljna da bi željela nešto posebno. Njen je život stabilan, a njena je mašta, koliko god živa bila, pod kontrolom.
Đin nije onakav kakav je Alitea očekivala da će biti, a njih su dvoje sličniji nego što je mogla zamisliti. Oboje su se posvetili izolaciji u ime ljubavi i od tada očajnički žele povratiti taj osjećaj. Najveća razlika između njih dvoje je koliko su iskreni prema sebi. Osjećaj iskrenosti pleše po njihovim kako umovima, tako i postojanjima.
Elbin lik je nevjerovatno iskren i dok priča tri priče o tome kako je završio hiljadama godina zarobljen, odbija lagati o tome šta ga je tamo dovelo. Često je smatrao da je kriv isključivo on sam, ali je bio nevjerovatno oprezan da ne ponovi iste greške.
Svintononova i Elba imaju dovoljno šarma i prisutnosti da pokrenu ovu stvar, ali Elba ima više posla od Tilde. Njegov lik duha lebdi kroz izstoriju, uvodeći mitske likove u priču, provlačeći je kroz svoju živopisnu naraciju, a zatim kasnije, postajući stvaran i ovaploćujući se u našem svijetu.
Ali u velikoj šemi priče, to je samo zaključak. To nije jedina priča, a te prethodne priče bile su neophodne da bi ti posljednji trenuci funkcionisali tako dobro. To su bile pojedinačne priče Đina i priče Alitee, ali taj posljednji dio je prekrasna naratorska kockica, oba lika, koja fali kao poklopac napuštenoj limenci..
Svintonov lik je publika, tvrdoglava da nanjuši lošu priču, preispituje sve što je previše dobro da bi bilo istinito, ali na kraju biva uvučena u sve to. "Tri hiljade godina čežnje" zaljubljen je u samu ideju priče i pripovijedanja, da daje smisao našim životima i pomaže u razumijevanju svijeta oko nas.
U tome je Miler uspio. Stvarno imate osjećaj koliko je to važno, kako se hrani svim kulturama širom svijeta, kako daje svrhu i kontekst našim životima i kako nam nedostaje boja i žara bez njih. Šteta je samo što film prede sjajnu kudelju, ali se onda izgubi u zaključku. Naravno, kad je sve ovako fantastično, završetak ne može biti antiklimaktičan.
"Tri hiljade godina ćežnje" je sjajno putovanje, a Džordž ne preza ni od čega. Vizualni stil je nevjerovatan, priče nemilosrdne, a likovi prekrasni.