Djetinjstvo je provela u beogradskom naselju Neimar, a FDU je upisala iz prvog pokušaja u klasi profesora Minje Dedića, zajedno sa Svetlanom Bojković, Petrom Božovićem i Brankom Milićevićem Kockicom.
Igrala je u skoro svim beogradskim pozorištima, a skoro četiri decenije bila je stalni član Beogradskog dramskog pozoriša. Početkom sedamdesetih godina 20. vijeka dobila je ulogu Tine u kultnoj seriji "Pozorište u kući", koja joj je donijela veliku popularnost na prostorima bivše SFRJ.
Uprkos uspješnoj televizijskoj i pozorišnoj karijeri, glumila je u svega pet filmova. Pored glume, Ljiljana Lašić se bavi i pisanjem scenarija za pozorišne predstave, a napisala je i nekoliko zbirki pjesama.
"Prvi put sam na pozorišne daske stala 1966., kada sam napustila svoj prvi fakultet - arhitekturu, zbog čega, naravno, ne mogu da se nakajem. Ali, lepo sam živela s ovim poslom. Lepo, relativno pristojno, nikad bogato, ali bila sam ispunjena", otkriva za "Nezavisne" poznata srpska glumica i dramska spisateljica Ljiljana Lašić, koja se vrlo mlada udala za poznatog scenografa Vladislava Lašića sa kojim ima sina Đorđa.
NN: U Beogradsko dramsko pozorište ste ušli sa 19 godina i u njemu ostavili četiri decenije života. Kako sada gledate na taj period?
LAŠIĆ: Bićete začuđeni, ali na taj period stvarno gledam kao na izgubljeno vreme. Način na koji smo odlazili iz pozorišta, način na koji nas je ova nova vlast "oterala" iz tog pozorišta ostavio me potpuno ravnodušnom. Hvala Bogu da sada postoje privatna pozorišta gde čovek može svoj talenat da neguje i dalje. Ovog puta i moj spisateljski, a ne samo glumački talenat. Ipak, za sve krivim sebe, a ne ljude koji su došli tamo.
NN: Proslavili ste se ulogom Tine u seriji "Pozorište u kući".
LAŠIĆ: Ta vremena su davno prošla. Meni Tina ničim dobrim nije uzvratila. Prosto su me svi nekako s tom ulogom identifikovali.
NN: Sredinom devedesetih počeli ste s pisanjem dramskih tekstova koje publika gleda u prestoničkom pozorištu "Slavija". Koliko tekstova je nastalo do sada i koji je doživio najviše izvođenja?
LAŠIĆ: Napisala sam i izvela pet svojih drama. Pored dve knjige koje sam napisala i koje narod veoma voli, mojih pet drama se igraju po celoj Srbiji, a naviše u pozorištu "Slavija". "Slobodne žene balkanske" igrale su se skoro 250 puta, ali meni najdraži komad je "Kuća s prozorom". To je ozbiljan komad o raspadu ove zemlje. Svi moji komadi, zapravo, govore o tragediji koja je zadesila naš narod. Kroz pisanje pokušavam da malo popravim svet u kome živimo. Ja mnogo više volim pisanje nego glumu, iako sam ceo život živela od glume.
NN: Imali ste priliku da izvodite i sopstveni tekst?
LAŠIĆ: Trenutno igram po svojim tekstovima, mada radim i u komadima drugih pisaca. Nije lako biti i pisac i glumac, jer pisac često nadraste glumca i obrnuto. Takođe, kao pisac više slušate publiku nego kao glumac.
NN: O čemu govori komad "Slobodne žene balkanske" u kojem se pojavljujete u ulozi profesorke istorije?
LAŠIĆ: Interesantno je da sam taj komad napisala pre pet godina. Mislila sam da će njegov vek trajanja biti godinu dana, a on je sve aktuelniji i aktuelniji. Odigrava se na pruzi Beograd - Bar, pruzi koja više ne funkcioniše kao što i naše dve države, Srbija i Crna Gora, više ne funkcionišu. Dakle, tu je kroz smeh, kroz jedan lagodan tekst, rečena velika istina koja je zadesila ljude na ovim prostorima. Ovim komadom ja sam se spremila za starost. Sebi pišem sve neke uloge baba i tako se lečim od straha od starosti. Igram profesorku istorije koja završava tako što švercuje cigarete. Ova predstava je izvođena 250 puta. Upravo smo se vratili iz Nemačke gde smo je odigrali, a prošla je i ceo svet: Australiju, Englesku, Italiju, Švajcarsku, Nemačku... Publika je uvek jako rado prihvatala. Prepoznaju se ljudi u tim nedaćama koje su nas snašle.
NN: Da li ste zadovoljni sudom pozorišne kritike, kada je u pitanju Vaše pisanje?
LAŠIĆ: Nisam, pored toga što imam mnogo više nagrada kao pisac nego kao glumica. Jednostavno, ne možete da probijete neke blokade. Ljudi misle da je sve što je nerazumljivo ujedno intelektualno. Kao dugogodišnja glumica moram da kažem da je to samo jedna laž. Ne možete da volite stvari koje ne razumete. I neki elitizam koji je zavladao pozorištem ne znači ništa. On je sam sebi cilj.
NN: Izvjesno vrijeme ste se bavili politikom?
LAŠIĆ: Bila sam osnivač Srpskog pokreta obnove u vreme dok je Srpski pokret obnove bio stranka koja se bavi nacionalnim pitanjem srpskog naroda bez obzira gde on živi. Kada je ta stranka otišla u nešto što se zove nadnacionalno, mondijalistički, ja više nisam imala razloga da ostanem tu. Smatram da živim na ovom svetu zato da bi sačuvali naš jezik, našu tradiciju, našu kulturu koja nije mala. Godine 1993. sam je napustila i nikada se nisam pokajala.
NN: Da li ste kao supruga poznatog scenografa Vladislava Lašića dolazili u iskušenje da igrate u nekom od filmova koje je snimio?
LAŠIĆ: Nikada. Nikada nisam igrala ni u jednom filmu koji je moj muž radio, a radio je velike filmove i velike serije. To je bio naš prećutni dogovor. Čak nikada nisam otišla ni na snimanje. I danas je ostalo tako. On ne radi tu gde ja radim, ja ne radim tamo gde on radi. Imamo čiste račune: niti si ti meni napravio nešto, niti ja tebi. Nije praktično, ali je moralno.
NN: Na čemu trenutno radite i koja gostovanja Vam slijede?
LAŠIĆ: Upravo sam se vratila iz Makedonije, sa jednog festivala. U Beogradu postavljam svoj komad "Elvis je živ". Trenutno mi je najdraža uloga bake. Unuka mi je pošla u školu i pokušavam da je vaspitavam u tom nekom valjanom duhu kako smo i mi bili vaspitavani.
NN: Da li će unuka nastaviti Vašim stopama?
LAŠIĆ: Ne dao Bog. Mislim da neće, kao što ni moj sin Đorđe nije. Oni su svi arhitekte. Inače, i to je bilo moje prvo opredeljenje - arhitektura. Danas mi je žao što to nisam završila.