Kada se spomene umjetnička i filmska scenografija u bivšoj Jugoslaviji i Srbiji, na pamet odmah padaju dva imena: Miljen Kljaković Kreka i Veljko Despotović. Ovaj drugi uprkos tome što ima 80 godina i dalje aktivno radi, a nedavno je u Republici Srpskoj sa Goranom Markovićem završio snimanje filma "Falsifikator", što mu je bila peta saradnja s ovim režiserom.
Kada bismo počeli nabrajati sve filmove ovog scenografa, kojih po njegovim riječima ima 152, od "Čovjeka iz hrastove šume", preko "Skupljača perja" i "Čarlstona za Ognjenku" do danas, ne bi bilo kraja. Vrlo simpatičan, vitalan i raspoložen za razgovor, Despotović je sa čitaocima "Nezavisnih" podijelio dio svog prebogatog iskustva sa snimanja.
NN: Odakle Vam snaga i energija da nakon toliko filmova i dalje radite u tom svijetu i pravite scenografije?
DESPOTOVIĆ: To je čista ljubav, radim to jer volim da radim. Završio sam Arhitektonski fakultet i nisam išao na likovnu akademiju jer nisam hteo. Međutim, tuga filma je za scenografe da ono što se izgradi - nakon snimanja se sruši, pošto nije rentabilno. Pravio sam mnoge scenografije, od kaubojskih gradova, preko filma o Nikoli Tesli, i sve je kad-tad srušeno. U Trebinju, Dubrovniku, po Istri, Srbiji, svuda sam gradio.
NN: Gdje ste našli inspiraciju za film "Falsifikator"?
DESPOTOVIĆ: Ovaj teren je savršen. Tražili smo ovde terene još pre dvadesetak i više godina za film "Deca Kozare" Lordana Zafranovića. Onda su me zvali da radim "Turneju". Obišli smo sve i našli ovo područje. Pokazao sam im slike i oni su se čudili što to nisam ranije uradio, ali jesam, međutim oni nisu gledali. Tražili smo autentične terene i to je bilo zabavno jer ja volim da budem u RS, ovde sam kao neki turistički vodič.
Snimali smo scene za "Otpisane" blizu Obrenovca i policija je došla jer po završetku nismo skinuli dve zastave sa kukastim krstovima, prisjeća se Despotović
NN: Danas nije isto biti scenograf kao u bivšoj Jugoslaviji. Prije svega manje je plaćeno.
DESPOTOVIĆ: To je tačno i žalosno. Radim samo zato što volim. Crtam noću, seckam razglednice, novine za neku buduću scenografiju. To održavam i čuvam i ako me u sledećem filmu zatraži režiser, ja već imam dosta materijala. Recimo, imam kompletnu dokumentaciju o Jasenovcu i Diani Budisavljević, o tome periodu i toj deci. Sve će biti autentično.
NN: Od ta 152 filma koja ste radili, postoji li neko "najdraže dijete"?
DESPOTOVIĆ: Može da se kaže da uvek postoji. To su "Skupljači perja", "Ko to tamo peva", film o Nikoli Tesli, "Gluvi barut"… Tu sam dobio i nagradu u Sarajevu prije rata kao čovek koji štiti arhitekturu BiH, jer sam je pazio u selima na Romaniji. Zahvaljujući Bati Čengiću, koji je peške vodio mene i Tomislava Pintera, obišli smo sve te krajeve. Volim svu arhitekturu, to je kao da sam se našao u srednjem veku.
NN: Kako je bilo raditi na čuvenom filmu "Skupljači perja"?
DESPOTOVIĆ: Obilazio sam ciganska sela po Vojvodini, sve fotografisao i na kraju pokazao Saši (Petroviću), da bi on odabrao šta je za njega najbolje. Insistirao je da sve bude originalno, kao kod pravih cigana. Tako smo jednom naišli na jednog svinjara sa šeširom i Saša je odmah poslao da se taj šešir kupi. Obilazili smo i kafane, da bismo slušali cigansku muzike. Saša je hteo da sve bude autentično.
NN: Jeste li imali nekakvih problema?
DESPOTOVIĆ: Nisam. Mnogo sam radio po svim krajevima bivše Jugoslavije i sa Amerikancima. Iz Amerike su me zvali u Zagreb, u "Jadran film" za film "Violinista na krovu". Oni su rekli da ja skupo koštam, međutim Amerikanci su insistirali i govorili sve najlepše o meni. Morali su onda da pristanu da me zovnu. Radio sam sa Semom Pekinpoom "Gvozdeni krst" i druge velike filmove. Jedna gospođa iz Zagreba me pitala kako ja znam njihovu arhitekturu, a ja sam radio "Seljačku bunu" Vatroslava Mimice, ogroman istorijski film, što je za mene bio jedan pečat. Svaki film je jedan diplomski rad i proces učenja. Kada sam radio "Džingis-kana" naučio sam i kinesku i mongolsku arhitekturu.
NN: Saradnja sa velikanom Semom Pekinpoom je vjerovatno imala svojih zgoda i nezgoda?
DESPOTOVIĆ: Pekinpo je tražio da mu napravim bunker koji se ljulja i trese kad udari bomba. Deo bunkera sa puškarnicom, koji je iznad zemlje, napravili smo u ateljeu, a podzemni deo stavili bismo na nekoliko traktorskih guma koje je nekoliko ljudi ljuljalo dok se snima scena. Sem je bio druželjubiv. Popije po flašu viskija i votke na dan i sedne i priča sa mojim majstorima.
NN: Jednom ste morali da platite i kaznu zbog "Otpisanih"?
DESPOTOVIĆ: (smijeh) Snimali smo scene blizu Obrenovca i kada smo završili snimanje, ekipa nije skinula dve zastave sa kukastim krstovima. One su bile okačene na banderama. Valjda ih je neko video i prijavio policiji. Kada je policija došla, rekli su da sam ja glavni krivac, tako da mi je došao poziv da platim kaznu.
Crtam noću, seckam razglednice, novine za neku buduću scenografiju, kaže umjetnik
NN: Jeste li imali ikad priliku da radite u Holivudu?
DESPOTOVIĆ: Nisam, ali su me mnogo zvali. Sa njihovim ljudima sam radio. Kada sam otišao tamo, jer se moja rođakinja venčavala, svi su me zvali. Bio sam mesec dana tamo. Bio sam scenograf sa jugoslovenske strane u koprodukcijama. Bilo je interesantno što su oni želeli da rade sa mnom.
NN: "Avala studio" je bio jedan od najvećih u Evropi, ali je nažalost uništen. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
DESPOTOVIĆ: Šteta je, mangupi su preuzeli taj studio, gde se snimalo puno filmova i sada se tamo snimaju narodne pesme. Strašno mi je žao zbog toga, jer sam tamo snimao mnogo filmova.
Biografija
Veljko Despotović je rođen 1931. godine u Zagrebu, dok je Arhitektonski fakultet završio u Beogradu, gdje je i ostao da gradi karijeru. Rad je počeo kao saradnik čuvenog Miomira Denića. Denić, slikar po profesiji, ga je pozvao sa još nekoliko studenata da mu pomažu u pravljenju dekora za predstave i godinama su radili za sva beogradska i jugoslovenska pozorišta, pa je tako dospio i na film. Zanat je učio kod Žike Mitrovića, Soje Jovanović, Marijana Vajde, Žorža Skrigina, da bi 1964. prvi put bio samostalni scenograf u debitantskom filmu Miće Popovića "Čovjek iz hrastove šume". Radio je sa mnogim režiserima od Triglava do Vardara, sa Vatroslavom Mimicom, Dušanom Makavejevim, Veljkom Bulajićem, Slobodanom Šijanom, Aleksandrom Petrovićem... Tu se nije zaustavio, već je sarađivao i sa stranim režiserima koji su snimali po Jugoslaviji i Evropi, pa je radio scenografiju za "Gvozdeni krst" Sema Pekinpoa, a angažovali su ga i Roberta Siodmak, Lina Vertmiler, Džon Milijus... Dobitnik je više priznanja i nagrada za svoj rad kao što su "Srebrna arena" u Puli 1979. za scenografiju u filmovima "Usijanje" i "Čovjek koga treba ubiti" i "Zlatna arena" 1984. za film "Davitelj protiv davitelja".
Klint Istvud i zlatne poluge
NN: Na snimanju "Kelijevih heroja" dogodila se jedna nezgoda?
DESPOTOVIĆ: U Istri smo snimali film "Kelijevi heroji" sa Klintom Istvudom i izgradili smo ogromnu banku u Vižinadi, gde je trebalo da oni uđu tenkovima i ukradu zlato. Još čuvam tri lažne poluge zlata, imitaciju iz tog filma, od mesinga, ali identične težine. Jedan dan tenkovi probiju vrata i scena se snimi, ali sutradan je trebalo da bude nastavak, međutim noću izgori skoro cela banka od tih tenkovskih granata. Tu sam zaradio dobro, jer su me Amerikanci angažovali da za sedam dana izgradim celu fasadu i banku.