BANJALUKA - Ono po čemu će, između ostalog, svjetska i domaća javnost pamtiti godinu iza nas jeste fenomen masovnog odlaska sa scene književnika, glumaca i muzičara, odnosno ljudi koji su obilježili epohu na izmaku - epohu u kojoj je kultura bila ravnopravan član društvenog života.
Po smrti Umberta Eka, Mišela Turnijea, Edvarda Olbija, preko Dejvida Bouvija, Prinsa, Leonarda Koena ili naše Jadranke Stojaković, do Bate Živojinovića, Dragana - Gage Nikolića (strane glumce nema potrebe nabrajati) i mnogih drugih, javnost je, najblaže rečeno, ostajala u šoku.
Redakcija "Nezavisnih", stoga, zapitala se koliko smo, sada pričamo samo o domaćem ili regionalnom javnom mnjenju, bili svjesni djela ovih ljudi za života im u odnosu na to koliko smo svjesni gubitka poslije njihove smrti.
"Ovih godina se, čini mi se, samo u Srbiji umiralo više nego ikad. Sve te smrti su bile prirodne, a nijedna prirodna nije bila. To mi je nekako ličilo na neko unutrašnje pucanje i napuštanje ovoga sveta u najboljim godinama. Tako kad umre neki čovek u godinama to predstavlja veće čudo nego kad umre neko mlad", kazao je za "Nezavisne" akademik Matija Bećković, koji je još na sahrani Meše Selimovića 1982. godine rekao: "Kada bismo se sahranjivali uspravno, ti bi bio jedan od prvih koji je to zaslužio." U to vijeme scenom je vladala generacija odrasla i stasala u društvu koje je i te kako bilo svjesno značaja kulture. No, vremena su se mijenjala.
"U našem odeljenju za jezik i književnost umirali su jedan za drugim u najboljim godinama, recimo, Ivan Lalić, Borislav Pekić, Slobodan Selenić, Danilo Kiš... Tako kad su umirali Petar Džažić, Svetlana Velmar-Janković, Predrag Palavestra ili Dobrica Ćosić već smo bili oguglali, ali ove takoreći mladiće nismo dovoljno oplakali i nijedan od njih nije bolovao", prisjeća se Bećković, koji podvlači paralelu između odlazaka njegovih kolega i prijatelja sa odlascima velikana kulture iz kobne 2016. godine.
"Da spomenem i Mihiza, koji je prosto želeo da umre. Toliko je to sve bilo strašno što se događalo pre svega sa Srbijom i Srbima i toliko je to odudaralo od onoga u šta je on verovao i mislio o svom narodu da više nije želeo da živi, pa tako nemo primamo i ove smrti koje su se dogodile minule godine. Kao da više nemamo ni suze", istakao je Bećković. On dodaje da ćemo teško nadoknaditi tako krupne darove i izuzetne ličnosti, a zanimljivo mišljenje na ovu temu ima Ivan Šijaković, sociolog i profesor Univerziteta u Banjaluci.
"Mislim da kao narod nismo svesni značaja tih ljudi za vreme njihovog života, odnosno toga koliko su oni u svom stvaralaštvu pomerali granice kulturnog dometa. Ali prosto naš mentalitet je takav, kada neko nestane sa scene, da u tom trenutku prosto svi žele da budu u ambijentu i prostoru pridavanja značaja. Dakle, više nego što jeste ljudi žele da pokažu kako oni žale tog čoveka i kako znaju za njegovo delo", mišljenje je profesora Šijakovića. Pitanje koje se poslije ovoga nametnulo samo od sebe jeste da li ćemo kao društvo naučiti ulagati u kulturu onoliko koliko se ulagalo kada su skoro preminuli velikani kulturne scene bili na početku svojih karijera.
"To su nenadoknadivi gubici, pre svega jer je reč o jednoj generaciji velikana. Nije učinjeno ništa da posle tih velikana dođu dosledni naslednici. Mlađe generacije umetnika jednostavno ne postoje, niti u toj dimenziji niti u tom broju kao što su starije generacije koje odlaze sa svetske i sa domaće kulturne scene. Naše društvo, na primer, ne čini ništa da ih dostojno zamene mlađe generacije velikih umetnika, pa stoga tih velikih umetnika među mlađim generacijama i nema", rekao nam je Egon Savin, istaknuti pozorišni reditelj, čije mišljenje dijeli i profesor Šijaković.
"Mislim da nema nikakve šanse da se ulaže, ne samo kod nas, nego bilo gde u svetu, u ljude. Da se stvori ambijent gde će izrastati takvi giganti iz oblasti kulture kao što je Umberto Eko. Naročito na našem prostoru, jer došlo je do nekog negiranja kulture i kulturnog stvaralaštva, čak i neke vrste potcenjivanja, prepuštanju kulture samoj sebi", govori Šijaković, koji misli da gorenavedeno nije jedini problem sa generacijama koje dolaze. "Mnogo je masovnog kulturnog stvaralaštva, slabog, jeftinog, prosečnog", kaže Šijaković, tako da to ne može ni da iznjedri jake ličnosti i jake kulturne stvaraoce kao što je prije bilo. Više će se ljudi, obrazložio je on, okrenuti onome što se zove virtuelno društvo i onome što bi moglo biti neka vrsta virtuelne kulture. Pored toga što pažnju javnosti skreću na sebe, smatraju naši sagovornici, umjetnici koji još uvijek više stvaraju u realnom nego u virtuelnom svijetu više nisu u stanju da dođu do punog izražaja.
"Umetnici neskriveno manifestuju svoje nezadovoljstvo tretmanom od strane nadležnih ljudi koji su na vlasti, da brinu o kulturi i kulturnom identitetu ovoga naroda, ali jednostavno zasad nema odjeka. Verovatno će u budućnosti doći neke generacije političara koje će imati više smisla, više sopstvene kulture i potom više razumevanja da treba ulagati, ne samo više novca, nego i više truda i kulturu sa margina dovesti u centar", zaključio je Savin.