Koliko je vrijeme nemilosrdno prema ljudima može se možda najbolje uočiti na primjeru Radomira-Radeta Markovića, velikog jugoslovenskog i srpskog glumca. Prošlo je pet godina od njegovog odlaska, a stiče se utisak kao da nije s nama čitavu vječnost.
Izuzimajući sporadične napore pojedinaca i organizacija da otrgnu od zaborava značajne ličnosti s naše kulturne scene malo ko se brine o njegovanju kulture sjećanja na ljude koji su nas oplemenili, učinili boljim i primakli nas civilizacijskim standardima modernih društava.
Posljednje dane i nedjelje života Rade Marković je proveo u dugim šetnjama zagorskim šumama u kojima učio tekst za predstavu koju je trebalo da igra na jesen, kad počne nova pozorišna sezona u Narodnom pozorištu. Bio je ljut na sebe što mu teško ide učenje i nije nalazio opravdanja, uprkos tome što je imao 88 godina. Nije dočekao novu premijeru i posljednji poklon publici koja je uživala više od šest decenija u njegovoj igri.
Rade je imao dvoje djece, sina Gorana, našeg poznatog reditelja, i kćerku Lenku. I upravo je Lenka bila razlog što je pod stare dane plakao. Naime, kad je saznao da je njegova druga supruga Lidija u drugom stanju, nije mogao da savlada emocije. Briznuo je u plač sreće koji je trajao, po svjedočenju njegove supruge, desetak minuta.
Rade je u 70. godini postao otac maloj Lenki, koja je izrasla u pravu ljepoticu.
Velikan glumišta preminuo je 10. septembra 2010. dok se sa suprugom Lidijom i kćerkom Lenkom nalazio na odmoru u Zaboku.