Iako je uveliko prevalio sedmu deceniju života Zdravko Šotra je i danas jedan od ne samo napoznatijih, već i najaktivnijih srpskih režisera. Karijeru je započeo u kasnim pedesetim godinama 20. vijeka, a 1963. počinju njegova "prava" ostvarenja.
Dio svog najnovijeg ostvarenja, serije u 15 nastavaka "Ranjeni orao", po istoimenoj knjizi Mirjane Jakovljević Mir Jam, iz 1936. godine, snima se umjesto u Makedoniji - u Trebinju, koji naziva "najljepšim srpskim gradom na svijetu".
NN: Vas u filmskim krugovima nazivaju čovjekom koji je publiku vratio u bioskope. Da li ste očekivali da će se to sa "Zonom Zamfirovom" ili "Ivkovom slavom" desiti?
ŠOTRA: Nisam ništa znao. Jednostavno, verovao sam da treba znamenitog srpskog pisca, kao što je Stevan Sremac, ponovo vratiti publici, jer je on nekada često igran u pozorištu. U stvari, sva njegova dela su adaptirana za pozorište. Međutim, samo sam ja bio taj koji je verovao da će on i na televiziji biti gledan. Trebalo mi je deset godina da pridobijem producente. Pokazalo se da sam bio u pravu i publika se zaista vratila u bisokope. Mada, ja je vratim, a oni je rastjeraju.
NN: Kada ste započeli bogatu karijeru?
ŠOTRA: Sada je tačno 50 godina kako sam se vratio iz vojske i zaposlio na televiziji, najprije kao asistent, a ubrzo sam počeo i sam da režiram. I, od tada, do danas, još se nisam umorio, niti ću, od ovog posla.
NN: Koji film Vam je ostao u posebnom sjećanju?
ŠOTRA: Vezan sam za mnogo filmova, ali evo, recimo - "Detinjstvo", "Idemo dalje" sa Draganom Nikolićem i Enom Begović, film koji mi i dan-danas izmami pokoju suzu, jer se priča o poratnoj djeci i njihovom detinjstvu. Mislim ipak, da su "Braća po materi" ono najbolje što sam do sada uradio. Film je urađen na osnovu literarne podloge, poznatog romana Jovana Radulovića, koji je predstavljao i dobar predtekst za scenario.
NN: Zašto ste se odlučili za ovako sladunjavu romantiku Mir Jam, od prije 70 godina?
ŠOTRA: Roman jeste napisan malo sladunjavo, ali mi to pokušavamo malo premostiti ka današnjem vremenu, u smislu da ne bude sladunjavo, već da napravimo prihvatljivu ljubavnu melodramu. To će biti priča u kojoj se voli, u kojoj se i pati, ali u kojoj se na kraju oni koji se istinski vole venčaju i žive zajedno. Mislim da je to upravo ono što nedostaje našem narodu. Nedostaje mu taj sentimentalizam koji je potpuno nestao, jer je sve trivijalizovano, pa i ljubav. Znači, vraćamo se u vreme kada su i ljubav, i patnja, i čežnja nešto značile, kada su postojale. Osim toga, čuće se i neke pesme, neke zaboravljene sevdalinke.
NN: Glumci Vas hvale da ste puni duha i entuzijazma, da držite atmosferu. Da li je to razlog što oko sebe uvijek imate mlade glumce koji fantastično iznesu projekat?
ŠOTRA: Ja sam to što imam od duha ponio odavde, iz Hercegovine, jer je to nešto što je karakteristično za naše podneblje, jedna vitalnost i istrajnost. Bilo bi normalno u mojim godinama da sedim s nekom babom kući, nego da avetam ovuda. To što se svi pitaju kako ja još aktivno radim u ovim godinama, mislim da je to prosto genetski, poneto odavde.
NN: Ne bavite se politikom, već jednostavnim pričama iz života. Zašto?
ŠOTRA: Zato što je jedino to vredno pažnje, zato što je to ono što ljude zanima, što je ljudska priča i ljudska materija uvek zanimljiva. Mislim da se mimo toga ne vredi ničim drugim baviti. Ipak se dešavalo često da ono što ja radim dobije političke konotacije, kao na primer "Više od igre", film i serija koja je više od dve godine stajala u ladici, jer se smatralo da veliča srpski elemenat, pa su tražili da ga skraćujem, da skinem kraj u kome se pojavljuju četnici, diskvalifikovali me s takmičenja u Puli...
NN: Šta biste mladim režiserima u ovom poslu poručili?
ŠOTRA: Ovaj posao je zaista skopčan sa natčovečanskim naporima, gde čovek neku svoju zamisao mora izgurati uz mnoge teškoće. Jer, da biste snimili film potrebno je pridobiti ljude koji će to da finansiraju, pa onda da se formira glumačka družina i sve ostalo, za šta je potrebna dodatna velika energija. Sa druge strane, ako čovek veruje u ono što radi, on ne odustaje nikada, sve dok ne ostvari ono što želi. Ja sam mnoge svoje projekte "ganjao" po deset godina, ali sam ih dovodio do kraja.
NN: Imate li već neke planove nakon "Ranjenog orla"?
ŠOTRA: Imam, ali ne znam hoću li ih i realizovati. U svakom slučaju, imam u planu da ponovo radim priču "Šešir profesora Vujića", u kojoj su, svi u jednom razredu u beogradskoj Gimnaziji, budući znameniti ljudi Srbije, poput Cvijića, Jaše Prodanovića, Pavla Popovića i drugih. Sada bi ispričali jednu novu, bogatiju i sadržajniju priču, sa više tehničkih efekata i u svakom drugom pogledu ozbiljniju. Osim toga, imam i ciklus istorijskih filmova, u želji da ispričam 200 godina srpske istorije. Dakle, od Crnog Đorđa do ovih dana kada smo izgubili Kosovo, a snimili smo već tri epizode - "Kneževinu", "Kraljevinu" i "Gde cveta limun žut", koji obuhvata veliku epopeju iz Prvog svetskog rata i povlačenja u Albaniju i dalje na Krf. Sada bi nastavili stvaranje jedne Jugoslavije, pa rat, pa stvaranje druge Jugoslavije i Titove epohe do današnjih dana. To je vrlo ambiciozan projekat, a ako bude snage, to bih odmah po završetku "Ranjenog orla", još ove zime, radio.
NN: Gdje je danas kinematografija srpskih prostora i prostora bivše Jugoslavije?
ŠOTRA: Mislim da kinematografija danas, uopšte u svetu, pa tako i kod nas, nema znamenitih dela, već se dosta otišlo u širinu. Dakle, danas je sve dosta razruđeno. Sa druge strane, jedna uravnilovka pokazuje da su sve to osrednja ili čak i slaba dela, da je malo onih koja će ostati za sva vremena.
Saradnja sa Sonjom Savić
Iako su Zdravko Šotra i nedavno preminula Sonja Savić bili veliki prijatelji, u filmu su sarađivali samo jednom, u "Braći po materi".
"Tada sam joj rekao - Daću ti jednu ulogu kakvu ti niko nikada nije dao. Odmah ju je zaintrigiralo šta bi to moglo biti. Neverovatno se transformisala, od jedne mlade glumice koja je uglavnom igrala urbane devojke, u seljanku u godinama", objašnjava Šotra.
Zatečen njenom smrću, Šotra ističe da je Savićeva, nažalost, među onim glumcima koji su bili vanserijski talenti, a koji su sa scene otišli prije vremena.
"Tužno je i to da su neki glumci izašli iz glume, poput Žarka Lauševića, koji bi odlično popunio ekipu 'Ranjenog orla', jer je u pitanju teško zamenljiv glumac. Eno ga u Njujorku, bavi se molerajem", dodaje Šotra.