Postoje autori čiji filmovi ostanu zapisani u istoriji. A postoje i oni rijetki, gotovo mitski stvaraoci, čija djela ostanu urezana duboko u podsvijest generacija gledalaca. Đorđe Kadijević pripada upravo toj drugoj grupi.
Njegov odlazak u 94. godini nije samo kraj jednog izuzetnog umjetničkog života, već i fizički oproštaj od čovjeka koji je zauvijek promijenio način na koji su ovdašnji gledaoci doživljavali strah, fantastiku i filmsku umjetnost. Direktni krivac za moju ljubav prema horor filmovima.
Za mnoge ljubitelje sedme umjetnosti na ovim prostorima prvi susret s istinskom jezom nije došao iz Holivuda, niti kroz djela Alfreda Hičkoka, Toba Hupera, Džona Karpentera ili Klajva Barkera. Došao je iz jedne stare vodenice, iz sjenki srpskog sela i iz pogleda koji je više nagovještavao nego što je pokazivao. Došao je kroz "Leptiricu".
Filmovi koji su se gledali bez treptanja
Malo je horor filmova koji uspiju da gledaoce natjeraju da nakon odjavne špice još dugo gledaju preko ramena ili izbjegavaju mrak. "Devičanska svirka", "Leptirica" i kasnije "Sveto mesto" upravo su to činili. Nisu se ti filmovi oslanjali na jeftine trikove, nagle zvukove ili krvave prizore. Kadijević je razumio da je najveći horor onaj koji se nastani u ljudskoj mašti.
Njegova kamera nije jurila čudovišta. Ona je strpljivo gradila atmosferu u kojoj je svaki kadar djelovao kao da skriva nešto što ljudski um ne može do kraja objasniti. Upravo zbog toga njegovi filmovi nisu starili. Naprotiv, s godinama su postajali sve snažniji, jer njihov najveći saveznik nikada nije bila tehnologija, već ljudska psiha.
"Leptirica", snimljena prema pripovijetci Milovana Glišića "Poslije devedeset godina", danas se smatra prvim kultnim domaćim horor filmom i jednim od najznačajnijih ostvarenja srpske i jugoslovenske kinematografije, dok je "Sveto mesto", inspirisano Gogoljevim "Vijem", dodatno potvrdilo njegov status neprikosnovenog majstora fantastike i horora.
Autor koji nije pripadao samo hororu
Iako će ga istorija pamtiti kao oca domaćeg horora, bilo bi nepravedno Kadijevića svesti samo na taj žanr. Bio je to previše mudar i vješt borac kulture da bi ostao vezan za jedno polje.
Povezana vijest:
Bio je istoričar umjetnosti, likovni kritičar, scenarista i reditelj čiji su kadrovi često podsjećali na pažljivo komponovane slike. Njegovo obrazovanje iz istorije umjetnosti vidljivo je u gotovo svakom filmu koji je snimio. Svaki kadar imao je svoju dramaturgiju, svjetlo svoju simboliku, a tišina u njegovim filmovima imala je jednaku snagu kao i dijalog.
Za mnoge gledaoce kao i mene samog prvi susret s njegovim radom nije bio kroz horore, već kroz monumentalnu televizijsku seriju "Vuk Karadžić". To ostvarenje i danas važi za jednu od najboljih serija snimljenih na ovim prostorima, a nagrađeno je Gran-prijem Evrope na festivalu u Rimu.
Njegova filmografija obuhvata i ostvarenja poput "Praznika", "Pohoda", "Zakletve", "Devičanske svirke", "Čovjeka koji je pojeo vuka", "Darova moje rođake Marije" i "Karađorđeve smrti", potvrđujući da je riječ o autoru čiji se opus ne može svesti na jednu temu ili jedan žanr.
Umjetnik koji je ostavio trag u kolektivnom sjećanju
Rijetki su filmski autori koji uspiju da oblikuju kolektivno pamćenje jednog naroda. Još je manje onih čije se ime u porodicama izgovara kao mjerilo za strah.
Koliko se samo puta u mojoj porodici moglo čuti da su svi drugi horori "ništa naspram Leptirice". Ta rečenica prenosila se s roditelja na djecu, a zatim i na nove generacije gledalaca. Malo koje umjetničko djelo uspije da postane dio svakodnevnog jezika i porodičnih priča, kao što su to učinila i dalje čine Kadijevićevi uradci.
Njegova najveća snaga nije bila u tome što je plašio publiku koristeći tu istu publiku. Plašio ju je tako da ih natjera na razmišljanje. Strah kod njega nikada nije bio cilj, već sredstvo da progovori o smrti, vjeri, ljudskoj prirodi, zlu i onome što ostaje neobjašnjivo.
"Leptirica" će nastaviti da leti
Vrijeme će donositi nove tehnologije, nove efekte i nove horore. Ali malo je vjerovatno da će se često pojaviti autor koji će uspjeti da stvori atmosferu kakvu je stvarao Đorđe Kadijević.
Njegovi filmovi vjerovatno će tek u godinama koje dolaze biti još detaljnije analizirani na filmskim akademijama, univerzitetima i među novim generacijama autora. Siguran sam da prava umjetnost ne zastarijeva - ona s vremenom dobija nove slojeve značenja.
Možda je gospodin Đorđe otišao, ali njegov svijet nije. On će nastaviti da živi u mračnoj vodenici iz "Leptirice", u sablasnoj crkvi "Svetog mjesta", u veličanstvenim kadrovima "Vuka Karadžića" i u svakom gledaocu koji će makar jednom osjetiti onu tihu, iskonsku jezu zbog koje se svjetlo u sobi još neko vrijeme neće gasiti.
To je najveća pobjeda jednog umjetnika. Da njegovo djelo nastavi da diše onda kada njega više nema. A Đorđe Kadijević je upravo takvu besmrtnost odavno zaslužio.