Filmovi osamdesetih mnogima su ostali vezani za prva bioskopska iskustva, večeri pred televizorom i komedije čije su se replike godinama prepričavale. Ipak, povratak nekim od tih naslova danas otkriva i ono što je nostalgija potisnula: rasne karikature, ponižavanje žena i scene u kojima se odsustvo pristanka tretira kao povod za smijeh.
Bila je to decenija velikih bioskopskih spektakala, porodičnih avantura i tinejdžerskih komedija. Džon Hjuz i Stiven Spilberg snažno su obilježili popularnu kulturu, dok su franšize poput "Indijane Džonsa" i "Istjerivača duhova" nadživjele vrijeme u kojem su nastale.
Međutim, nisu svi tadašnji hitovi podjednako dobro izdržali susret s novom publikom. Neki i dalje funkcionišu uprkos problematičnim scenama, dok je kod drugih upravo način prikazivanja žena, manjina i seksualnosti postao najveća prepreka ponovnom gledanju.
Ocjena da je neki film "loše ostario" ostaje stvar kritičkog tumačenja. Ovih deset naslova, ipak, pokazuje zašto se današnje gledanje može znatno razlikovati od uspomena na njih.
Zašto "Revenge of the Nerds" više nije bezazlena osveta autsajdera?
Komedija Džefa Kanjua iz 1984. godine bila je važan predstavnik studentskog humora, dobila je tri nastavka i ostavila trag u popularnoj kulturi.
Njena osnovna podjela, međutim, počiva na izrazitim stereotipima: štreberi su odbačeni autsajderi, popularne djevojke svedene su na izgled i seksualnu privlačnost, a gej lik oblikovan je kao prenaglašena karikatura.
Najveći problem predstavljaju scene narušavanja privatnosti i seksualnog odnosa zasnovanog na obmani. Junaci tajno snimaju djevojke, a zatim njihove intimne fotografije koriste za prodaju i ponižavanje suparnika.
U drugoj sceni jedan od mladića predstavlja se kao djevojčin partner kako bi s njom imao odnos. Ono što film postavlja kao pobjedu glavnog junaka danas otvara ozbiljno pitanje pristanka.
Kako su stereotipi zasjenili romantiku filma "Sixteen Candles"?
Rediteljski prvenac Džona Hjuza iz 1984. pamti se kao nježna tinejdžerska priča, ali ponovno gledanje otkriva niz neprijatnih trenutaka.
Posebno se izdvaja Long Duk Dong, učenik na razmjeni kojeg igra Gedi Vatanabe. Lik je zasnovan na prenaglašenim stereotipima o ljudima kineskog porijekla, a njegova različitost često je sama po sebi predmet šale.
Film sadrži i uvredljive izraze, neželjene seksualne komentare i dodire, kao i scenu u kojoj dvojica mladića krišom posmatraju djevojku pod tušem.
Dodatnu nelagodu izaziva činjenica da je film prilikom premijere imao američku oznaku PG, koja podrazumijeva preporučen roditeljski nadzor.
Šta je problematično u fantaziji filma "Weird Science"?
Hjuzova komedija iz 1985. prati dvojicu tinejdžera koji pomoću računara stvaraju svoju zamišljenu "savršenu ženu".
Iza naučnofantastične šale nalazi se ideja žene oblikovane prema željama mladića, što priču snažno vezuje za tadašnje predstave o muškim fantazijama i ženskoj ulozi.
Pored objektivizacije, film koristi i rasne karikature. U sceni u džez klubu lik Entonija Majkla Hola imitira stereotipizovan govor i ponašanje crnca, uz cigaru i prenaglašeni akcenat.
"Weird Science" bio je među ranijim filmovima s oznakom PG-13, uvedenom 1984. godine, ali starosna kategorija ne mijenja način na koji njegove šale danas mogu djelovati publici.
Zašto humor "Policijske akademije" danas dijeli gledaoce?
"Policijska akademija" Hjua Vilsona iz 1984. pokrenula je franšizu sa sedam filmova i televizijskom serijom od dvije sezone.
Zaplet počinje ukidanjem ograničenja za prijem u policijsku akademiju, čime se otvara prostor za raznoliku grupu kandidata. Međutim, veliki dio humora zasnovan je upravo na njihovom izgledu, polu, porijeklu i ličnim osobinama.
Za jedne je riječ o prepoznatljivoj, gruboj komediji svog vremena. Za druge, ponavljanje stereotipa i svođenje likova na jednu osobinu otežavaju povratak serijalu.
Savremene rasprave o policijskom nasilju dodatno mijenjaju kontekst u kojem publika posmatra komediju o policajcima, iako se njen odnos prema filmu razlikuje od gledaoca do gledaoca.
Zašto "Porky’s" teško izlazi iz okvira voajerizma?
Komedija Boba Klarka iz 1981. bila je jedan od prepoznatljivih predstavnika tinejdžerske seksualne komedije.
Priča prati grupu mladića čije su avanture uglavnom usmjerene na seksualna iskustva, uključujući pokušaj angažovanja seksualne radnice i krišom posmatranje djevojaka u svlačionici.
Veliki dio šala počiva na ponižavanju drugih likova, dok se ženska tijela istovremeno seksualizuju i pretvaraju u predmet ismijavanja.
Zbog toga ono što je nekada predstavljano kao nestašluk danas često djeluje kao uznemiravanje. Čak i plakat s motivom posmatranja žene kroz otvor sažima pristup na kojem je film izgradio svoju prepoznatljivost.
Kako je priča Bruk Šilds promijenila pogled na "Plavu lagunu"?
Romansa "The Blue Lagoon" Rendala Klajzera iz 1980. prati dvoje mladih rođaka koji odrastaju na izolovanom ostrvu, prolaze kroz pubertet i osnivaju porodicu.
Film je dugo izazivao kontroverze zbog seksualizovanog prikazivanja mlade Bruk Šilds, koja je tokom snimanja imala 14 godina.
Dokumentarac "Pretty Baby: Brooke Shields" iz 2023. ponovo je otvorio pitanja njene rane seksualizacije i tretmana u filmskoj i medijskoj industriji, uključujući rad na "Plavoj laguni".
Šilds je kasnije govorila da više ne održava kontakt s Klajzerom, uprkos njegovim pokušajima da joj se obrati.
Uz takav kontekst nastanka filma, današnjoj publici nelagodu može izazvati i romantično predstavljanje odnosa između rođaka.
Šta se krije iza porodične avanture "Adventures in Babysitting"?
Film iz 1987. u sjećanju lako ostaje kao zabavna priča o dadilji i troje djece i tinejdžera koji tokom jedne noći upadaju u nevolje u velikom gradu.
Međutim, prikaz grada oslanja se na strah imućnijih bijelih junaka od siromašnijih četvrti i njihovih stanovnika, naročito crnaca.
U takvoj perspektivi gradski prostor često postaje prijetnja upravo zbog ljudi koji u njemu žive.
Film sadrži i šale zasnovane na seksualnosti, seksualizaciji žena i strahu od napada. Pojavljuju se časopis "Playboy" i scena neželjenog dodirivanja djevojke koja spava, što dodatno remeti predstavu o potpuno bezazlenoj porodičnoj zabavi.
Zašto ni "Fast Times at Ridgemont High" nije izbjegao kritike?
Komedija iz 1982. zadržala je kultni status zahvaljujući prikazu kalifornijskih srednjoškolaca, odrastanja i nesigurnosti.
Među glumcima su Šon Pen, Džadž Rajnhold, Dženifer Džejson Li i Fibi Kejts, a Penov opušteni surfer Džef Spikoli ostao je jedan od najprepoznatljivijih likova filma.
Ipak, uz humor i upečatljive nastupe dolaze uvrede i šale zasnovane na homofobiji, rasizmu i seksizmu.
Posebno osjetljiv dio priče predstavlja odnos srednjoškolke Stejsi i Rona, muškarca u dvadesetim godinama. Razlika u godinama i životnom iskustvu danas snažnije ističe neravnotežu tog odnosa.
Kako "Zapped!" pretvara supermoći u sredstvo uznemiravanja?
Naučnofantastična tinejdžerska komedija iz 1982. prati srednjoškolca kojeg igra Skot Bajo. Poslije laboratorijske nezgode on dobija telekinetičke sposobnosti.
Dio radnje koristi te moći za uobičajene komične situacije, poput varanja u bejzbolu ili suprotstavljanja nasilnicima.
Međutim, značajan dio humora zasniva se na seksualnom uznemiravanju djevojaka i žena, uključujući nastavnice. Film prikazuje zadiranje u njihovu privatnost i razodijevanje bez pristanka kao zabavu.
Upravo taj pristup danas može potisnuti njegovu fantastičnu premisu. Film je ipak dobio i manje poznati nastavak "Zapped Again!" iz 1990. godine.
Zašto je "Hardbodies" primjer objektivizacije žena?
Komedija Marka Grifitsa iz 1984. prati mladića iz Kalifornije koji podučava sredovječne poslovne ljude kako da privuku žene.
Već naslov koristi žargonski izraz za privlačno, zategnuto tijelo, a film veliki dio vremena posvećuje muškom posmatranju žena u kupaćim kostimima.
Ženski likovi često ostaju u drugom planu u odnosu na njihovu fizičku privlačnost. Zbog toga se film može posmatrati kao primjer eksploatacijske komedije u kojoj je tijelo važnije od karaktera.
Uprkos tankom zapletu, "Hardbodies" je za dio publike postao kultni naslov, a pomenut je i u seriji "Gilmore Girls". Taj status, međutim, ne uklanja razloge zbog kojih danas izaziva kritike.