Postoje filmovi o preživljavanju u kojima se čovjek bori protiv prirode, hladnoće, gladi i vlastitih granica. A postoje i oni rijetki u kojima sva ta borba postane samo pozadina za nešto mnogo jednostavnije i snažnije.
"Heart of the Beast" ("Srce zvijeri"), novi film Dejvida Ejera sa Bredom Pitom u glavnoj ulozi, pripada ovoj drugoj grupi. Iako na površini gledamo čovjeka i psa izgubljene u nemilosrdnoj divljini, u njegovom srcu nalazi se priča o odanosti dva bića koja jedno drugom predstavljaju posljednju sigurnu tačku na svijetu.
Pit igra Džejmsa Belmonta, penzionisanog pripadnika američkih specijalnih snaga koji sa svojim vojnim psom Odinom pokušava da pronađe mir daleko od ljudi. Obojica iza sebe nose rat i njegove posljedice, a nakon avionske nesreće ostaju prepušteni surovoj prirodi i jedan drugome. Njihov put zato nije samo fizička borba za povratak u civilizaciju, već svojevrsno putovanje dvojice ratnih veterana koji se razumiju i kada između njih nema nijedne riječi.
Može li pas biti ravnopravan filmski junak?
Može, a "Srce zvijeri" to pokazuje gotovo od prve scene. Odin nije rekvizit kojim će se iz publike iznuditi emocija, niti tek simpatični četvoronožni pratilac velike holivudske zvijezde. On je ravnopravan protagonista.
Odina su zapravo igrala četiri njemačka ovčara, Uber, Seeka, Ryker i Hondo, pri čemu je Uber imao glavnu ulogu. Pit je prije snimanja proveo vrijeme s njim kako bi izgradili povjerenje potrebno da njihov odnos pred kamerama djeluje prirodno. Upravo je to jedna od najvećih pobjeda filma: u njihovim zajedničkim scenama veoma rijetko imate osjećaj da gledate glumca i dresiranog psa. Gledate čovjeka i životinju koji vjeruju jedno drugome.
Odin kroz pogled, pokret glave, cviljenje, lavež, oprez i gotovo instinktivno praćenje Džejmsovog raspoloženja pokazuje čitav spektar pseće privrženosti čovjeku. Neke od najemotivnijih scena zato nisu velike niti spektakularne. Dovoljno je da Odin pogleda Džejmsa.
U tim trenucima film najbolje objašnjava onu toliko puta ponovljenu rečenicu da je "pas čovjekov najbolji prijatelj". Ovdje ona prestaje da bude fraza. Odin ne razmišlja o tome šta dobija zauzvrat. Ne pregovara, ne odustaje i ne pita koliko još mora da izdrži. Njegov svijet je čovjek kojem vjeruje.
Koliko priroda postaje važan junak filma?
Ako odnos Džejmsa i Odina predstavlja srce filma, njegova fotografija predstavlja njegove oči.
Priča jeste smještena u Aljasku, ali su impresivni prizori najvećim dijelom snimani na Južnom ostrvu Novog Zelanda. Područja oko Kvinstauna, Glenorkija i planine Ernslou pretvorena su u ogromnu, gotovo nestvarno lijepu divljinu. Pojedine lokacije bile su toliko nepristupačne da su Pit, pas i ekipa do njih stizali helikopterima.
Rezultat je fotografija koja povremeno oduzima dah.
Planinski grebeni, glečeri, rijeke, šume, magla i ogromna prostranstva nisu samo razglednice umetnute između scena akcije. Kamera često namjerno čini Džejmsa i Odina sićušnim u odnosu na prostor koji ih okružuje. Priroda je istovremeno veličanstvena i zastrašujuća, mjesto na kojem čovjek shvata koliko je zapravo mali.
Posebno impresivni su široki kadrovi u kojima njih dvojica hodaju kroz pejzaž. Film tada gotovo da ne treba dijalog. Čovjek, pas i ogromna divljina dovoljni su da ispričaju priču.
Da li je ovo drugačiji Bred Pit?
Bred Pit ovdje radi nešto što možda nije karakteristično za njegovu najprepoznatljiviju filmsku personu. Nema mnogo prostora za šarmantnog, samouvjerenog i pomalo ironičnog Pita kakvog smo toliko puta gledali.
Džejms je umoran, fizički istrošen i emocionalno zatvoren čovjek.
I upravo zbog toga ova uloga funkcioniše.
Pit najveći dio filma provodi bez klasičnog glumačkog partnera, oslonjen na psa, sopstvenu fizičku ekspresiju i prirodu oko sebe. Ejer je otkrio da je tada 62-godišnji glumac veliki dio fizički zahtjevnih scena izveo sam, u veoma teškim uslovima, što dodatno doprinosi osjećaju iscrpljenosti njegovog lika.
Njegova gluma je tiša nego što bi se možda očekivalo. Džejmsove emocije često se nalaze u pogledu prema Odinu, dodiru po glavi ili načinu na koji mu govori kada više nema nikoga drugog kome bi mogao nešto reći. Pit ovdje ne pokušava da nadvlada film svojom zvjezdanom pojavom. Naprotiv, povlači se dovoljno da Odin može da postane njegova druga polovina.
Ko je onda prava zvijezda "Srca zvijeri"?
Možda upravo Odin.
I sam Pit je njemačkog ovčara Ubera nazvao zvijezdom filma, a ta tvrdnja nakon gledanja ne djeluje kao kurtoazija prema četvoronožnom kolegi.
Odin predstavlja sve ono zbog čega je odnos čovjeka i psa toliko poseban. U njemu ima straha, hrabrosti, instinkta, tvrdoglavosti, nježnosti i apsolutne odanosti. Kada Džejms više ne može, Odin ostaje. Kada Odin ne može, Džejms ostaje.
I tu "Srce zvijeri" pronalazi svoju najjednostavniju, ali i najljepšu ideju: spasiti nekoga ponekad znači pronaći razlog da spasiš i sebe.
Film nije bez klasičnih žanrovskih mehanizama. Opasnosti se nižu jedna za drugom, a poneki trenutak namjerno pritiska emocionalne dugmiće publike. Digitalno stvorene divlje životinje takođe povremeno narušavaju autentičnost koju stvarni pejzaži i odnos čovjeka i psa tako uvjerljivo grade. Ipak, kada se film udalji od spektakla i ostavi Pita i Odina same u kadru, njegove slabosti postaju manje važne.
Zašto "Srce zvijeri" ostaje u sjećanju?
"Srce zvijeri" na kraju nije prvenstveno film o avionskoj nesreći, Aljasci, specijalcima ili preživljavanju.
To je ljubavna priča - samo ne ona na kakvu smo navikli.
Scenarista Kameron Aleksander opisao je priču kao svojevrsno ljubavno pismo vlastitom psu, nastalo iz usamljenosti i njihove međusobne povezanosti. Kada se zna ta pozadina, postaje još jasnije zašto film toliko insistira na malim trenucima između čovjeka i životinje.
Jer Džejms možda jeste Odinov vlasnik, ali film vrlo brzo ruši samu ideju vlasništva. Njih dvojica su saborci, prijatelji i porodica.
Zato poslije svih planina, rijeka, šuma, hladnoće i spektakularnih kadrova možda najduže ostaje nešto sasvim malo - pogled jednog psa prema svom čovjeku.
U njemu je sadržana gotovo čitava priča.
I možda najbolji odgovor koji je film mogao dati na pitanje zašto psa već vijekovima nazivamo čovjekovim najboljim prijateljem.
Jer, na kraju dana, odanost psa prema čovjeku ne poznaje granice.