Kad bih mogao plakati od straha u nekoj samotnoj kući, kad bih mogao izvaditi svoje oči i pojesti ih, učinio bih to za tvoj glas narandže u crnini i za poeziju tvoju, koja se rađa s krikovima... Jer zbog tebe rastu škole i lučke četvrti i perjem se zaodijevaju ranjeni anđeli, i ljuskama se pokrivaju ribe u mrijestu, i morski ježevi se dižu u nebesa, zapisao je čileanski pjesnik Pablo Neruda o svom velikom drugu, najavećem španskom pjesniku Federiku Garsiji Lorki, andaluzijskom slavuju.
Biografija
Federiko Garsija Lorka rođen je 1898. u selu Fuente Vakeros pored Granade. Godine 1909. se s roditeljima seli u Granadu, a 1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid, gdje se upoznaje i druži s mnogim tadašnjim španskim intelektualcima. Tamo se upoznaje i sprijateljuje s umjetnicima Luisom Bunjuelom i Salvadorom Dalijem. U Madridu se upoznaje s aktuelnim evropskim i svjetskim zbivanjima i problemima.
Krajem dvadesetih godina postaje depresivan ponajviše zbog toga što okolina i prijatelji ne prihvataju njegovu homoseksualnu orijentaciju. Bunjuel i Dali skupa sarađuju na filmu "Andaluzijski pas", koji je Lorka protumačio kao lični napad na njega. Uvidjevši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u Sjedinjenim Američkim Državama, ponajviše u Njujorku, a posjetio je i Kubu.
Nakon toga se vraća u novoproglašenu Republiku Španiju. Na poziv svoga granadskog profesora, prihvata posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg pozorišta "La Barraca", s kojim je obišao sve krajeve Španije, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću pozorišta je prikazivao djela španske klasike i sprovodio ideju o društvenoj ulozi pozorišta.
Pjesničko stvaralaštvo
Prvu zbirku pjesama "Utisci i krajolici" izdaje 1918. godine. Napisana je u tradicionalnom stilu deskriptivnog realizma. Iako je romantično raspjevana, tugaljiva i impresionistička, njegova sljedeća zbirka "Knjiga pjesama" počinje odražavati odlike Lorkine poezije: duboki osjećaj za krajolik i rodnu zemlju, senzibilnost, smisao za muziku stiha, slikovitost, inventivnost metafora, a glavni motiv je smrt.
Nakon toga 1927. slijedi zbirka "Pjesme" koja obuhvata sve njegove stihove nastale od 1921. do 1924. godine. Njegova najpoznatija zbirka "Ciganski romansero" izlazi 1928, a do 1936. izlazi u čak šest izdanja. Navedena zbirka sadrži 18 romansi o andaluzijskim Ciganima, o njihovim iskonskim strastima, vjerovanjima i slijepom predavanju sudbini. Ona sjedinjuje lirske, dramske i narodne elemente pjesničkog izraza.
U zbirci "Spjev dubokog pjeva" (1931) spojio je iskustvo modernog pjesnika i andaluzijske narodne pjesme. Kompozicijski male pjesme ne poštuju stroge metričke i strukturalne zakone teksta andaluzijske narodne pjesme, ali zato odaje pjesnički doživljenu dušu Andaluzije kroz slike i simbolike u kojima izražavu duboke i bolne patnje.
Njegova sljedeća zbirka nastaje za vrijeme pjesnikovog boravka u Americi. One su nadrealistički pjesnikov doživljaj Amerike kao haosa moderne civilizacije bez imalo čovječnosti u sebi. Piše i elegije "Plač za Ignasijom Sančesom Mehijasom" (1935), koji je napisan povodom smrti njegovog prijatelja toreadora, i "Šest galjeških pjesama" (1935), koje su pisane na galicijskom dijalektu. Piše i zbirku gazela i kasida "Tamaritski ciklus" (1936).
Dramsko stvaralaštvo
Lorka je veliku pažnju posvetio i dramskom stvaralaštvu, pogotovo nakon povratka iz Amerike. Njegovo prvo dramsko djelo je "Urok leptirice" (1920), u kojoj na ironičan način obrađuje temu neprihvatljive ljubavi. Premijerno je izvedeno u madridskom pozorištu "Eslava", ali doživljava neuspjeh.
Potom slijedi pučka romansa o legendarnoj granadskoj junakinji "Mariana Pineda", koja je premijerno izvedena u Barseloni 1927. godine. Zatim slijedi farsa "Čudnovata postolarka" (1930) i "Don Perlimpin ukazuje ljubav prema Belisi u svom vrtu" (1931).
Piše i tekst za pozorište lutaka "Oltarić don Kristofora" (1931) i romantičnu komediju "Dona Rosita neudata ili govor cvijeća" (1935). Lorka je najsnažniji dramski pjesnik ljudske strasti i patnje, neposredan je i slikovit.
Glavni likovi u njegovim tragedijama su žene, njihova ljubav, materinstvo i opterećenost društvenim i religijskim predrasudama.
Njegove najpoznatije drame su "Krvava svadba" (1933), koja je jedno od najsnažnijih djela svjetskog pozorišta koje govori o strasti, protivništvu, ubistvu i nagonima, zatim "Jerma" (1934), koja obrađuje mučnu sudbinu neplodne žene, i "Dom Bernarde Albe" (1936), koja govori o majci koja svojih pet kćerki željnih života drži zatvorene u mračnoj, dosadnoj kući. Od drama je još napisao "Kada prođe pet godina" (1931), "Publika" (1930-1936), "Drama bez naslova" (1936). Napisao je i scenario za film "Put na Mjesec".
Lorka je najugledniji španski pjesnik 20. vijeka koji je spontanim stvaralačkim nagonom sjedinio tradicionalne vrijednosti španske književnosti, narodne baštine i moderne književnosti.
Hapšenje i pogubljenje
Za vrijeme izbijanja građanskog rata u Španiji, Lorka se zatekao u Viznaru u Granadi. Devetnaestog avgusta 1936. fašistički vojnici ga hapse i odvode, ubijaju, a tijelo mu bacaju u neobilježen grob. Vlada Franciska Franka pokušala je uništiti spomen na Lorku tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegovog imena je bilo zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama Španskog građanskog rata, Lorka je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.
Prema pisanju britanskog lista "Guardian", Lorka je bio uhapšen i ubijen po nalogu desničarskih vojnih vlasti u Granadi, što pokazuju nedavno objavljeni dokumenti. Dokumenti, koji datiraju iz 1965. godine u policijskoj stanici u Granadi, i do kojih je došao "Guardian", prvo su priznanje zvaničnika Frankove Španije da su bili umiješani u Lorkinu smrt. Okolnosti u vezi sa smrću Lorke i gdje se nalazi njegov grob jedna su od najvećih misterija u novijoj istoriji Španije. Do sada se vjerovalo da je pjesnik strijeljan s trojicom drugih ljudi.
U dokumentima se navodi da su Lorku progonili zbog njegovih uvjerenja, da su ga optuživali da je bio "socijalista i slobodni zidar", kao i da je bio homoseksualac. Od 2009. godine, u nekoliko navrata je tražen njegov grob i do sada su arheolozi imali malo uspjeha. Sam Franko je jednom prilikom rekao da su optužbe da je njegov režim bio umiješan u smrt pjesnika "propaganda".
Homoseksualnost i prijateljstvo sa Dalijem
Salvador Dali i Federiko Garsija Lorka bili su jedan drugom, prije svega, ono što je mladim umjetnicima najpotrebnije - podrška i inspiracija, a njihovo je prijateljstvo započeto tokom studentskih dana.
U periodu od 1925. do 1928. godine Lorka je sarađivao sa Salvadorom Dalijem. Prijateljstvo sa Dalijem bilo je uzajamno strastveno, ali je Dali odbio bilo kakav erotski aspekat njihovog odnosa. Intenzitet odnosa sa Dalijem je Lorku natjerao da prizna, ako ne i prihvati, vlastitu homoseksualnost. Sa uspjehom zbirke pjesama "Ciganski romansero" dolazi do otuđenja od Dalija i raskid afere sa skulptorom Emilijom Sorianom Aldrenom. To je dovelo do pojačane depresije. Lorka je osjećao bol zbog svoje homoseksualnosti. Osjećao je da je zarobljen između osobe uspješnog autora, slike koju je održavao u javnosti, i napaćene osobe koju je pokazivao samo u privatnosti.
Nokturno
Previše se plašim umrlog lišća, plašim se livada kad ih rosa kiti. Ja idem da zaspim; ako me ne preneš, hladno ću ti srce uz bok ostaviti.
Šta je to što zvoni u daljini? Ljubav! Vjetar u prozorskim oknima, ljubavi moja!
Stavih ti đerdane s biserjem od zore. Zašto me ostavljaš na putu da patim? Kad pođeš daleko, moja ptica plače i vinograd zelen neće vina dati.
Šta je to što zvoni u daljini? Ljubav! Vjetar u prozorskim oknima, ljubavi moja!
Ti nikada nećeš znati, sfingo snježna, da sam te mnogo volio u duši, u zore oblačne i kada kiša lije, a s uvele grane gnijezdo se ruši.
Šta je to što zvoni u daljini? Ljubav! Vjetar u prozorskim oknima, ljubavi moja!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
