Književnost

Dis, vanserijski talenat i utopljena duša pjesništva

Dis, vanserijski talenat i utopljena duša pjesništva
Foto: N.N. | Dis, vanserijski talenat i utopljena duša pjesništva

Kao mjesečar lutaše Dis beogradskim ulicama sa šeširom vječno u ruci, sa crnom kovrdžavom glavom i bradom, mršava lica i grozničava oka, zabavljajući nas svojim nervoznim ekscentričnostima, smijući se kao dobar, vrlo dobar dečko svim našim dosjetkama na njegov račun. Dobivši nekakvo učiteljsko mjesto negdje blizu Rumunjske, reče nam, došavši u Beograd, sasvim ozbiljno, da u onoj pustoši nije mogao naći mjeseca..., zapisao je pjesnik Antun Gustav Matoš o svom savremeniku, pjesniku Vladislavu Petkoviću Disu.

Disova biografija govori da je jedan od nesumnjivo najvećih srpskih pjesnika, u kojem su potonji velikani vidjeli duhovnog oca, za života oskudijevao u svemu osim u vanserijskom talentu.

Djetinjstvo i prvi posao

Rođen je u selu Zablaće pored Čačka 10. marta 1880. godine kao deveto od trinaestoro djece, u imućnoj porodici čije imanje ubrzo počinje da nestaje. Njegov otac poslije smrti ostavio je velike dugove, te je imovina Petkovića otišla na doboš.

Nedugo potom umrla je i pjesnikova majka i mladi Dis ostaje sa braćom i sestrama u Zablaću, gdje završava osnovnu školu. Dis je iz tog perioda upamćen kao povučeno, zamišljeno i prerano sazrelo dijete, a preosjetljivi dječak se u školi nije isticao kao najbolji, pa čak ni kao dobar, već kao sasvim osrednji đak.

Poznato je, naime, da je Dis dva puta bezuspješno pokušavao da položi maturu. O njegovom prvom zaposlenju i životu privremenog učitelja u Prliti kraj Zaječara ne zna se mnogo, osim sačuvanih anegdota u kojima je opisan kako sa đacima učestvuje u dječjim igrama ili kako u kafani sjedi s mještanima, troši malu platu i igra tablić. Postoje i svjedočanstva koja pamte kako je u njegovoj skromnoj sobici gorjela svijeća do kasno u noć. Vjeruje se da je ili čitao ili pisao. Naime, u to vrijeme nastale su pjesme koje će se prvi put pojaviti u časopisima 1903. godine, po njegovom prelasku u Beograd. Interesantno je da su rukopisi tih pjesama već bili potpisani latiničnim pseudonimom Dis, o čijem će nastanku pjesnik ostaviti svjedočanstvo: "I Vla i Lav izgledaše mi nezgodno, i uzeo sam srednji slog da bih bar nešto zadržao od svoga imena."

Pjesnički život

Posao učitelja radio je dvije godine, a zatim odlučio da krene u Beograd, jedini mogući put za sve pjesnike. Visok i mršav, poduže kose i sasvim neobičnih brkova, s naočarima iza kojih je vrebao zadivljujući pogled, bivši učitelj iz okoline Zaječara tek uz pomoć Branislava Nušića i Ratka Miniča uspijeva da pronađe prvo zaposlenje. Pjesnik, koji će kasnije postati stalni stanovnik bezmalo svih srpskih antologija, radio je kao kantardžija na savamalskoj trošarini, a od prve plate štampao je posjetnicu na kojoj je pisalo samo Dis.

Dva puta je otpuštan iz službe, a skromno je živio od korektura i saradnje po dnevnim listovima, od neznanih i neviđenih poslova pjesnika.

U društvo beogradskih velikana ušao je sasvim tiho, u vrijeme kada se živjelo po kafanama, koje su bile i jedina sastajališta. Najviše vremena je provodio sa najboljim drugom Simom Pandurovićem, koji je o njemu pisao: "Veći deo dana i noći provodio je u - kafani. Nije bio ni gurman, ni pijanac. Jeo je retko, malo, pa i to mrljavo i bez volje. Voleo je da popije čašu dobrog vina, ali se, koliko znam, nije nikad opijao… Iako je bio siromah, imao je neku naklonost ka gospodstvu i averziju prema prostakluku. Nije nikad psovao, ni bio razvratan, razuzdan i bučan…" Vjerovatno je ovo najbolji prikaz samog pjesnika u vrijeme kada je u njegov život ušla ljubav, ona prava, za sva vremena.

Knjige

Dis je pjesnik iracionalnog, on slike nalazi u podsvjesnom. Pjesnik je sumornih raspoloženja i čak očaja, njegov je izraz sjetan i muzikalan. Najveći kritičar njegovog vremana bio je Jovan Skerlić, koji Disa nije štedio, jer se nije uklapao u njegov ideal naprednog pjesnika. Kasnija kritika, počevši od Isidore Sekulić, uvrstila je Disa među najbolje srpske pjesnike, nalazeći da je uveo u srpsku poeziju modernu poetiku i novi senzibilitet.

Knjigu "Utopljene duše" Dis je objavio 1911. godine. Štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi objavio poeziju pjesnika za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija". Poezija "Utopljenih duša" je negatorska, bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive, što predstavlja novinu, ali tu je prisutan i motiv umrle drage, koji nalazimo i u narodnoj lirskoj poeziji. Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi i njegove tišine.

Zbirka poezije "Mi čekamo cara" napisana je 1913. godine. U ovoj zbirci pjesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine. To, međutim, nije radio klikćući u nacionalnom ponosu, kao drugi pjesnici, nego je tužno lutao po zgarištima i truleži. Najpoznatije i umjetnički najvrednije pjesme Vladislava Petkovića Disa su "Tamnica", "Možda spava", "Naši dani" i "Nirvana".

Brak

Bio je april 1911. godine kada je na kalemegdanskom šetalištu sreo ljepoticu po imenu Hristina. Vitka devetnaestogodišnjakinja, poštanska službenica, prepoznala je pjesnika i već nekoliko dana kasnije pružali su ruku jedno drugome nasred šetališta u Knez Mihailovoj ulici. Mnogo godina kasnije, kada Disa više nije bilo, Hristina se prisjećala tog prvog susreta: "Nije mi se dopao, ali nisam mogla ni da pobegnem. Uđem kod drugarice, a kad izađem, on čeka preko puta kod 'Čivutske kafane'. Iz kancelarije idem kući zaobilaznim putem, a on se nađe ispred mene - sad vi presudite je li to sudbina ili nešto drugo?"

Iako joj se na prvi pogled možda nije dopao, to je nije spriječilo da se zaljubi i šest mjeseci kasnije stane pred oltar s njim. A vjenčanje - posve neobično. Od toga da je mlada zaboravila prsten, preko improvizovanog vijenca za glavu, pa do toga da su oboje imali kijavicu. Gostiju minimalno, kumovi i stari svat. Dobili su i "svadbeni poklon", ni manje ni više nego oštar članak u novinama od Jovana Skerlića. Ljubav je cvjetala, Dis je Hristinu obožavao, a kada su im se rodila djeca, Gordana i Mutimir, sreći nije bilo kraja.

Smrt

Ali porodičnu idilu narušili su dolazeći ratovi. Dis se prvo zatekao na Krfu, a zatim je početkom 1916. godine krenuo za Francusku. Bio je duboko nesrećan pri samoj pomisli na sirotu porodicu koja se zlopati u porobljenoj zemlji. U to vrijeme do njega je došla vijest da njegova Hristina sa djecom gladuje, jer osam mjeseci već ne prima novčanu pomoć. Prijatelj kojeg je zadužio na Krfu da podiže njegovu platu trošio je novac po kafanama, a u Srbiju ni dinara nije slao. Povrijeđen takvim ponašanjem bliskog prijatelja, Dis kreće za Grčku da raščisti tu nepriliku. Prije nego što se ukrcao na brod s kojeg nikada neće izaći, javio se Hristini i tom prilikom rekao: "Putujem danas. Da se oprostimo… ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama poverovao drugima."

Odlazi u Tulon, zatim u Rim, a poslije nekoliko dana vozom za Napulj, pa u luku u Galipolje, gdje se ukrcava u parobrod "Italija" 29. maja 1917. godine u devet sati uveče.

Narednog jutra u pet sati parobrod je torpedovala njemačka podmornica. Svjedočanstva govore kako je Dis bio pribran i ravnodušan, jedan od prvih koji se ukrcao u čamac za spasavanje. Ali čamac se nalazio blizu postradalog parobroda koji je tonuo, te ga je vrtlog odvukao u morske dubine. Pjesnikovo tijelo, koje je more kasnije izbacilo na površinu, našli su francuski mornari, "i u njegovom odijelu njegove nerazdvojne naočari - i jednu drahmu i pedeset lepti...". Kao da se za života prema pjesniku sudbina škrta pobrinula da takva ostane i u času smrti.

Disova poezija puna je mistike, mračnih, teških emocija... U životu su ga pratili neuspjesi i porazi, pa je i tematika njegovih pjesama proizašla iz takvog života. On je stvarao za sebe, nije mario za kritike, već ih stoički podnosio i vjerovao da će ga pjesme nadživjeti. Tako je i bilo.

Utopljene duše

Još jednom samo, o, da mi je dići ispod života svet umrlih nada; još jednom samo, o, da mi je ići prostorom snova pod vidikom jada.   Potajna slabost i žudnja ka sreći, skrivene misli u boji ljubavi, njen pogled nekad sve što znade reći, još jednom samo da je da se javi.   U harmoniji svetlosti i tame, lik duše trajno gde se od nas krije, gde svesti nema, već ideje same, otkud bol sleće, da osećaj svije   u meni o njoj, o lepoti, cveću i o mladosti - o još jednom samo, da mi je da se moje misli kreću, da mi je da sam još jedanput tamo.   Da mi je da sam u predelima onim, gde su mi mladost, san i uspomene, kod negda svojih da je da se sklonim s lepotom njenom što k'o miris vene.   Il' da je groblja, senki, vetra, zvuka i igre mrtvih, avetinja kolo, da je bolova, sećanja, jauka - znamenja, da sam nekad i ja vol'o.   Al' nije. Ja znam svi ti dani stari, i želje, njena tuga i lepota, i nežne veze osmeha i čari nemaju više za mene života.   Nemaju više života ni za nju sva njena ljubav i moja stradanja: dremež i suton i noću i danju. Nama se spava. Nama se ne sanja.   Gube se redom, trunu pod životom aleje bola i podneblja plava, i moja lira sa njenom lepotom, tugom i srećom... Da je da se spava.   I samo katkad, al' to retko biva, nju kada vidim posred ovih zala, prilazi meni neka magla siva, nagovest bleda dalekih obala.   Gledeći dugo taj magleni veo, kamo se dani moji razasuše, širi se pokrov velik, prostran, beo, pod kojim leže utopljene duše.

Disova nagrada

Da bi se očuvala uspomena na ovog velikana srpske poezije, ustanovljena je Disova nagrada, koja se dodjeljuje pjesnicima za širi opus i izraziti pjesnički rukopis, trajno utemeljen u savremenoj srpskoj književnosti. Nagradu od 1964. godine dodjeljuje Gradska biblioteka "Vladislav Petković Dis" iz Čačka, u okviru pjesničke manifestacije "Disovo proleće".

Ova se nagrada svojom dugotrajnošću, izborom dobitnika, sastavima žirija čvrsto ukorijenila na mjestu jedne od najprestižnijih pjesničkih i književnih nagrada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije