Najveća satisfakcija su mi reakcije čitalaca, koji mi se često javljaju. Oni u knjizi mogu pronaći stvari koje i ja mogu vidjeti kao prvi put. To je taj trenutak čitalačkog očuđenja. Čitaoci su najveće zadovoljstvo i uspjeh svakog književnika, kaže književnik Faruk Šehić, čiji je roman "Knjiga o Uni" kandidovan za Evropsku nagradu za književnost 2013. godine.
Naime, nakon što je roman dobio jednu od najznačajnijih književnih nagrada - "Meša Selimović" u prošloj godini, na govornom području BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, nedavno ga je i žiri za nominaciju djela iz BiH predložio za prestižnu Evropsku nagradu.
"Knjiga o Uni" priča je o gradu koji živi na rijeci, o ljudima koji ne mogu zamisliti život bez bliskosti s vodom, ali i hronika jednog ratnog vremena iza kojeg ostaju pustoš i gubici intimnog životnog prostora.
"Knjiga je, između ostalog, i ratna priča koja ne pravi kompromis, koja govori o stvarnim događajima, knjiga koja kroz prikazivanje surovosti rata šalje antiratnu poruku", poručuje autor.
Mladi bh. pisac je ovaj roman izdao poslije sedam godina pisanja poezije i proze, i njime je, kako i sam priznaje, najavio ulazak u novi stil književnog izražavanja.
NN: Nakon književne nagrade "Meša Selimović", "Knjiga o Uni" nominovana je i za Evropsku nagradu za književnost. Da li ste očekivali toliki uspjeh svog prvenca?
ŠEHIĆ:Realno - i jesam i nisam. Svaki pisac ima sujetu, tako da kad nešto radiš šest-sedam godina, onda očekuješ neku potvrdu, barem od čitalačke publike. A nisam očekivao, jer želim zadržati određenu normalnost. Bavljenje pisanjem počesto je bolestan posao. Ne želim podleći ludilu sujete.
NN: Ipak, sigurno je da bi svakom književniku godilo da njegovo djelo bude kandidovano za tako prestižnu nagradu.
ŠEHIĆ:To svakako stoji. Bosna i Hercegovina prvi put učestvuje u ovogodišnjem konkursu za ovu prestižnu nagradu. Sama nominacija sigurno predstavlja satisfakciju za svakog književnika.
NN: Koja je tematika Vašeg romana "Knjiga o Uni". Da li roman nosi neku poruku čitaocima?
ŠEHIĆ:Tematika je višestruka i teško ju je svesti na jednu rečenicu i samo jednu stvar. Ovo je višeslojna knjiga, tako da mnogi čitaoci mogu u njoj naći nešto za sebe. Neko uživa u ljepoti opisa prirode, rijeke, nekog fascinira pozadinksa slika rata, eho koji je sveprisutan, i koji bubnja u ušima glavnog junaka. Neko opet utjehu nalazi u identifikaciji s glavnim likom koji je jedan od nas, čovjek u potrazi za svojim ljudskim identitetom. Kad god pokušam sabiti ovu knjigu u jednu rečenicu, vidim da sam pogriješio, tako da čitaoci treba sami da stvaraju svoju predstavu o njoj.
NN: Prije nagrađenog romana, uglavnom ste pisali poeziju i kratke priče. U kojoj formi pisanja se najviše pronalazite?
ŠEHIĆ:Krenuo sam sa poezijom. Bilo je to slučajno, jer sam htio napisati pjesme koje će zabilježiti živote i smrti ljudi s kojima sam dijelio rovove i zemunice. Moja misao se najbolje uobličila u kratkoj formi. To su bile precizne i direktne pjesme, bez suvišnih metafora. Druge su opet bile socijalne i angažovane, treće su se bavile mojom fascinacijom prirodom. Zatim sam počeo pisati kolumnu za novine, onda je došla knjiga kratkih priča, jer sam htio rat približiti čitaocu, a za to mi je kratka priča bila idealna. Nakon što sam apsolvirao brutalni, realni i lirski prikaz rata, trebala mi je veća forma, a roman je najveća moguća forma. Tu može biti i poezije i kratkih fragmenata, cjelovitih priča. Muzički rečeno, mijenjao sam registre i ubacivao dosta momenata. Uživao sam u izmišljanju fantastičnih likova, mikropriča. Tu sam osjetio čisti užitak u pisanju.
NN: Radite i kao novinar. Kako biste prokomentarisali medijsku scenu u BiH?
ŠEHIĆ: Mediji su kao i politika - samo unosan biznis. Nemam tu osnova za ikakav idealizam.
Odricanje, borba i rad
NN: Mnogi Vas smatraju jednim od najtalentovanijih bh. pisaca mlađe generacije. Imaju li mladi pisci budućnost u BiH?
ŠEHIĆ:Pisci inače imaju slabu budućnost. Biti pisac u BiH znači pristati na odricanje, borbu, rad, rad i rad. Ipak, svaki rad se kad-tad mora isplatiti, tako je i sa pisanjem.