Književnost

Goran Dakić priredio dvobroj "Krajine" posvećen NIN-ovoj nagradi

Goran Dakić priredio dvobroj "Krajine" posvećen NIN-ovoj nagradi
Foto: Facebook/Imprimatur | Goran Dakić priredio dvobroj "Krajine" posvećen NIN-ovoj nagradi

BANJALUKA - Novi dvobroj (80-81) časopisa "Krajina", u izdanju banjalučkog "Art printa", donosi temat "NIN-ova nagrada (1955-2023)", u kojem je priređivač Goran Dakić sabrao intervjue dobitnika prestižnog priznanja od Dobrice Ćosića (1955) do Danice Vukićević (2023).

Dvobroj je objavljen u sedmici proglašenja sedamdesetog dobitnika NIN-ove nagrade, tako da intervju sa Stevom Grabovcem nije ušao u ovo izdanje.

"Ideja je bila da dvobroj izađe u istoj sedmici kada bude proglašen i laureat. Ovaj broj 'Krajine' je obiman, možda i najobimniji do sada, i svakako bi trebalo još nekoliko dana da se intervju sa Grabovcem prekuca, 'prelomi' i da se tek onda časopis štampa", kaže Goran Dakić za "Nezavisne".

On ne misli da je ovaj temat na bilo koji način "privukao" NIN-ovu nagradu u Banjaluku.

"Ne vjerujem da je takvo 'prizivanje' moguće, ali je to svakako lijep i neobičan podatak. Nadam se da će ovaj broj dobiti pažnju koju zaslužuje. Ne zbog mene, nego zbog samog temata i izdavača koji 24 godine insistira na 'Krajini' u uslovima koji nisu naklonjeni ni izdavaštvu, ni časopisima. Volio bih da se i Srbija upozna bar s ovim dvobrojem, ako već nema strpljenja za kompletan časopis, jer vjerujem da ovaj temat to zaslužuje", ističe Dakić. On je govorio i o samom tematu.

"Prva NIN-ova nagrada za najbolji roman, koja je dodijeljena 5. februara 1955. godine Dobrici Ćosiću za 'Korene', iznosila je 500.000 dinara. Toliko je dobio i Mirko Božić naredne godine, dok je narednog januara Oskar Davičo morao da se zadovolji sa svega 300.000 dinara. I to je samo jedan od kurioziteta koji prati NIN-ovu nagradu od 1955. godine do danas. Tri puta je nagrađen samo Davičo. On je, uzgred, jedini pisac koji je nagradu dobio dvije godine zaredom. Dva puta su po povelju išli Dobrica Ćosić, Živojin Pavlović, Svetislav Basara i Dragan Velikić. Nagradu su vratili Danilo Kiš i Milisav Savić", navodi Dakić.

U dugoj istoriji NIN-ove nagrade, kaže Dakić, samo je sedam spisateljica dobilo ovo vrijedno priznanje - prvo je dodijeljeno Dubravki Ugrešić, zadnje Danici Vukićević.

"Nagrada nije dodijeljena 1959. godine, uprkos tome što je to bila godina kada je prema nebu poletio Bulatovićev crveni petao. Nepravda je ispravljena šesnaest godina kasnije, kada su nagradu primili 'Ljudi s četiri prsta'. Ali, neke omaške nisu mogle da se isprave. Tako je Skender Kulenović ostao bez nagrade u posljednjem trenutku. Milo Gligorijević u 'Građevini životopisa' piše da je Kulenoviću prvo javljeno da je nagradu dobio, a potom da je ona ipak pripala Petku Vojniću Purčaru za roman 'Dom sve dalji'", priča Dakić, dodajući da je u istom broju NIN-a kada je objavljen intervju sa Vojnićem objavljen i nekrolog Kulenoviću.

Dakić tvrdi da nisu uvijek nagrađivani najbolji.

"Vučove 'Mrtve javke' bile su bolje i od 'Proljećâ Ivana Galeba' i od 'Lelejske gore'. Žiri je 1968. godine prednost dao Novakovom romanu 'Mirisi, zlato i tamjan' u odnosu na Mihailovićev 'Kad su cvetale tikve', baš kao što je petnaest godina kasnije Mihailović sa 'Čizmašima' kroz cilj prošao prije Pekićevog 'Besnila'. U mnogobrojnim saopštenjima nema podataka ni o užim, ni o najužim izborima, pa je nemoguće procijeniti o koga se sve NIN-ova nagrada u ovih 68 godina ogriješila", otkriva Dakić.

Književnik i novinar dodaje da je o dodjeli nagrade odlučivao i odlučuje žiri većinom glasova svojih članova.

"Sve do 1971. godine činili su ga manje ili više stalni članovi. Prvih deset godina članovi žirija bili su Milan Bogdanović, Velibor Gligorić, Eli Finci, Borislav Mihajlović Mihiz i Zoran Mišić, a kasnije su im se pridružili Muharem Pervić, Petar Džadžić i Miloš I. Bandić. To su ujedno bila i dva najdugovječnija NIN-ova žirija. Kasnije su se žiriji mijenjali gotovo iz godine u godinu, a posebno se može marki-rati i činjenica da su u jednom periodu i sami novinari ili urednici NIN-a bili dio ovog žirija (Bogdan Tirnanić i Teodor Anđelić)", kaže Dakić o NIN-ovom žiriju.

S obzirom, reći će dalje Dakić, na to da se o NIN-ovoj nagradi i danas piše, često i više i kvalitetnije nego o samim nagrađenim romanima, dvobroj "Krajine" posvećen je ovom književnom priznanju.

"Na jednom mjestu okupljeni su svi intervju sa dobitnicima NIN-ove nagrade od Dobrice Ćosića do Danice Vukićević. Miroslav Krleža nije dao intervju NIN-u kada je 1963. godine dobio nagradu za 'Zastave'. Nije to uradio ni Davičo kada je drugu godinu zaredom nagrađen, a isto se, godinu dana kasnije, desilo i sa Rankom Marinkovićem čiji je 'Kiklop' proglašen najboljim romanom za 1965. godinu. Intervju nije dao ni Bora Ćosić; umjesto toga štampan je njegov kraći autopoetički zapis. U samom NIN-u ne postoji nijedan trag zašto ovi razgovori nisu objavljeni. Intervju listu nije dao ni Miroslav Josić Višnjić 1991. godine", podvlači Dakić, uz napome-nu da su intervjui koji su ušli u "Krajinu" objavljeni u izvornom obliku.

Otklonjeni su, tvrde Dakić, samo očigledni tipfeleri, sve ostalo nije mijenjano.

"Ponekad su to bili razgovori, ponekad klasični intervjui. Neki pisci, poput Pekića ili Crnjanskog, sabijani su na minimalan prostor. Najduži intervju dao je Vojislav Lubarda kada je 1990. godine dobio nagradu za 'Vaznesenje'. Rijetki su intervjui koji nisu potpisani, ali ima i takvih slučajeva. Zbog toga smo odlučili da ne navodimo imena autora. Ovi intervjui imaju šta da kažu. I o samoj nagradi, i o romanu, i o onima koji su ih pisali, i o vremenima u kojima su ta djela nastajala. NIN-ovu nagradu pratile su i mnogobrojne polemike. U ovom tematu pomenute su samo neke među njima i to one koje su se vodile upravo na stranicama ovog nedjeljnika", ističe Goran Dakić, uz dodatak da je mnogo materijala ostalo i u "Borbi", "Danasu", "Književnoj reči", "Književnim novinama", "Dnevnom telegrafu" i drugim listovima.

Dakić dodaje da su polemike, koje su počele sa Kišom i Savićem, nastavljene prije tri godine, kada je 18 pisaca potpisalo bojkot NIN-ove nagrade nakon što je ona pripala Saši Iliću za roman "Pas i kontrabas".

"Čini se da ta polemika, doduše u smanjenim tonovima, traje i danas. Na kraju tek jedan zanimljiv podatak: 1956. godine žiri je razmatrao ukupno 18, a prošle godine 177 naslova", zaključuje Dakić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije