BANJALUKA - Sve što sam oduvek pisala i objavljivala od 1995. pisano je po nekoliko godina i temeljilo se na mojim ličnim iskustvima iz dve stvarnosti u kojima neprekidno boravim: banalne svakodnevice i literature, koja je za mene lično jednako značajna realnost, kazala je Ivana Dimić.
Ova svestrana žena dobitnica je prestižne književne nagrade NIN za najbolju knjigu u 2016. godini, a ovo priznanje pripalo joj je za djelo "Arzamas", koji je priča o dementnoj majci koja umire i kćerki koja brine o njoj.
Dimićeva je 1982. godine diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Paralelno je apsolvirala na Odsjeku opšte književnosti sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu, a završila je postdiplomske studije u Francuskoj.
Dugo godina je bila dramaturg u Ateljeu 212, a potom i prvi čovjek te kuće, radila je i kao direktor Drame Narodnog pozorišta u Beogradu.
Nakon velikog broja intervju koje je dala posljednjih dana, nije joj bilo teško da govori i za "Nezavisne", a kroz razgovor otkriva kako gleda na priznanje koje joj je dodijeljeno, šta je za nju literatura, i dotiče se teme o pozorištu.
NN: Vaš slučaj je još jedan dobar primjer da se strpljenje isplati i da svaki iskren rad i trud na kraju budu nagrađeni, odnosno da moraju rezultovati nečim pozitivnim.
DIMIĆ: Nijedan pisac ne piše da bi dobio nagradu, već zato što mora da piše. A kad vas nagrade to je velika čast i sreća. Mnogo je bolje kad vas nagrade tako velikom nagradom posle desetina godina rada, onda imate osećanje da ste možda to i zaslužili. Lakše mi je da primim nagradu sa 60 godina nego što bih je primila da imam 30. To je dobar reper za ono što ću dalje da radim.
NN: Kroz knjigu "Arzamas" potpuno iskreno ste govorili o onome kroz šta ste prolazili njegujući bolesnu majku. Da li je to način da se bar djelimično oslobodite bola?
DIMIĆ: Da, mada je to književno obrađeno. Književnost ne trpi nikakav primat ličnih doživljaja. Ukoliko ne izvršite neku torziju i ne napravite to da bude u književnom smislu pristojno, onda ćete imati dnevnik, ličnu ispovest ili nešto slično, nećete imati književnost. I Danilo Kiš je o smrti svog oca napisao "Peščanik". Za svakog pisca koji je ljudsko biće naravno da je najvažniji doživljaj smrt roditelja ili ne daj bože nekog drugog. Onda to transponujete u književni diskurs na način koji to znate i umete.
NN: Da li je knjiga nastajala sedam godina upravo iz razloga što je temeljena na ličnom iskustvu?
DIMIĆ: Ja tako pišem. Ništa to nije izraz ni kvaliteta ni nekvaliteta. Mnogo se bavim rečenicom jer mi je to važno. Ali imate ljude koji brže i lakše pišu a opet su veliki pisci, poput Pekića, koji je mnogo pisao. S druge strane, Borhes je malo pisao. To su sve individualne stvari i nisu dostojne da se meri književna vrednost. Ova, šesta knjiga pisana je tri godine duže nego prethodne i različita je po tome što je roman, a ne pripovetka, i što je kompoziciono formirana u fragmentima, sastavljenim od dijaloške i prozne forme koji se sukcesivno smenjuju.
NN: Žiri je obrazlažući nagradu naveo "da je retko u našoj književnosti odnos majke i kćerke izdašnije i umetnički uspelije obrađivan". Taj odnos je inače rjeđe obrađivan, a Vi ste dobili i veliko priznanje za pisanje o istom.
DIMIĆ: Baš mi je drago da neko kaže kritičko mišljenje koje je pozitivno i na takav način obrazloženo. Veoma sam počastvovana. A, razlog tome možda leži u činjenici da je u književnosti značajno manje žena, pa je samim tim i odnos majka kćerka manje ili nikako obrađivan, za razliku od odnosa otac sin ili majka sin.
NN: Često ističete da Vam je poput realnosti u kojoj živite podjednako važna i stvarnost literature.
DIMIĆ: Ona mi je zapravo najvažnija. Živim kroz svoje knjige i kroz one koje čitam. Tu je ne samo beletristika, nego i teorija književnosti, filozofija. Ja sam živela ceo svoj život u literaturi i sa knjigama, to mi je stvarnost, koja je značajnija od ove realnosti.
NN: Dugo godina ste se kao dramski pisac, ali i kroz poslove u upravi bavili pozorištem. Mislite li da je ono danas u dobroj mjeri zapostavljeno od strane vlasti, ali i samih građana?
DIMIĆ: Imamo odlične dramske pisce, izvanredne. Lično, imam neke nagrade za dramska dela, ali to nije moja jača strana. Pozorište je jako skupa umetnost. Države regiona su siromašne i ono strada kada nema para. Ljudi vole pozorište, ali karte su im skupe. Kad spustite cenu na 100 dinara, videćete koliko će biti ljudi.