Aleksa Šantić, pjesnik i klasik srpske i južnoslovenske književnosti, kao rijetko ko neraskidivo je vezan za svoj zavičaj - grad Mostar.
Kada je boravio u Ženevi kod Jovana Dučića 1902. godine, odakle je došao iz Pariza gdje je posjetio Atanasija Šolu, napisao je pjesmu "Ja ne mogu ovdje". Tu u jednoj strofi kaže "Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli/ I lijepu Ronu i vodu Limana/ I daleke šume što se vide doli/ U podnožju hladnom vječnoga Monblana", pa, između ostalog, dodaje da ga ipak "duša plačući zove ispod crnog Huma gdje Neretva teče", te pjesmu zaključuje stihom "ondje (u Mostaru) nek me jednom i u grob sahrane".
Nekoliko godina ranije, tačnije 1896. godine, Šantić piše svoju mnogo čuveniju pjesmu "Ostajte ovdje".
Pjesma je napisana nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine i iseljavanja muslimanskog stanovništva iz Mostara u unutrašnjost Otomanske imperije, čije su se granice polako povlačile, ali je vremenom postala univerzalna pjesma o svim našim ljudima koji su, iz ovih ili onih razloga, napustili zemlju. Do danas je ova pjesma dobila i mnoštvo parodija koje se svode na jednu jedinu misao: "Bježite odavde, sunce tuđeg neba mnogo ljepše grije nego ovo naše". Istina je, međutim, na Šantićevoj strani.
Jednostavno, ko god je kao formirana ličnost, dobrovoljno ili mimo svoje volje, zauvijek otišao sa rodne grude, nije otišao bez suze u oku i život mu nije prošao bez čestih preispitivanja o povratku. Stoga, ljudi koji su se zaista vratili, a u ovom slučaju mislim na ono malo Srba koji danas žive u Mostaru, mada identično mogu misliti i o ljudima iz drugih naroda i drugih gradova, ljudi su čiji je život u skladu sa poezijom.
To su oni čiji je život poput Aleksinog istinska pjesma, a ne jeftina naricaljka za zavičajem. Mostarski Srbi danas imaju i dodatni krst, dopunsku svečanu obavezu po kojoj su posebni, a to je da dostojanstveno čuvaju uspomenu na Aleksu Šantića.
Takva obaveza lirika je i epika njihovog postojanja - djelatnost koja upotpunjava smisao. Možda pretjerujem, ali mi se tako zaista učinilo na 107. "Šantićevim večerima poezije", gdje sam boravio tri dana i noći.
Sa pjesnikom Zoranom Kostićem i profesorom Duškom Pevuljom prošle nedjelje, 27. septembra, iz Banjaluke stigao sam u Mostar, gdje su nam se pridružili Duško Babić i Danilo Jokanović, pjesnici iz Beograda. Zajedno smo stigli na otvaranje susreta u Sabornu crkvu Svete Trojice u Mostaru. Susrete Šantiću u čast organizuje Srpsko prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta", Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo "Gusle" iz Mostara.
U ime organizatora u hramu prisutnima se obratila Sanja Bjelica Šagovnović, predsjednica mostarske "Prosvjete", a za govornicom su se izredali i predstavnici vlasti Republike Srpske, Srbije, Federacije Bosne i Hercegovine, tačnije Hercegovačko-neretvanskog kantona, te Gradskog vijeća Mostara.
Kada je riječ o kulturno-umjetničkim manifestacijama na čijim otvaranjima govore političari, godinama unazad obično slušam fraze i zijevam prilikom gomilanja floskula. "Šantićeve večeri poezije" su vjerovatno izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Ovdje su svi redom nadahnuto i toplo govorili o značaju Šantića za jednu sredinu, narod i narode. Vidjelo se da tu nisu tek reda radi i da ih je, bar na čas, ujedinio duh velikog pjesnika. Da hram služi upravo za ujedinjenje i sabiranje u svom obraćanju rekao je i otac Duško Kojić, starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru.
Profesor Pevulja, s druge strane, pričao je o 130. godišnjici pokretanja mostarskog književnog časopisa "Zora" - jubileju kojem su posvećene ovogodišnje "Šantićeve večeri poezije". U hramu gdje bila postavljena i izložba "130 godina Zore", Pevulja je skrenuo pažnju na to da je časopis pokrenut bez najavnog programskog teksta, te da je na naslovnici prvog broja objavljena upravo Šantićeva pjesma "Ostajte ovdje" kao neka vrsta programa ovog glasila.
Časopis je ostavio veliki trag u istoriji srpske periodike iako je izlazio tek pola decenije, od 1896. do 1901. godine. Jubilej je svakako bio prilika da Pevulja priredi i svečano izdanje časopisa sa starim tekstovima, a značaj se vidi po tome ko je pisao u njemu. Ovdje ću nabrojati samo nekoliko pisaca koje danas učimo u lektiri ili one koji su ostavili veliki trag u ovdašnjoj kulturi. Pored Šantića, "Zoru" su uređivali ili za nju pisali: Jovan Dučić, Svetozar Ćorović, Atanasije Šola, Osman Đikić, Mileta Jakšić, Jovan Jovanović Zmaj, Simo Matavulj, Anton Gustav Matoš, Ivo Ćipiko, Laza Kostić, Vladislav Ribnikar i drugi. Samim nabrajanjem ovih imena znamo da su u krugovima književnosti s kraja 19. i početkom 20. vijeka Mostar poredili sa mnogo većim sredinama - Novim Sadom i Beogradom.
Mostar danas, bar tokom "Šantićevih večeri poezije", vraća stari sjaj. Kruna otvaranja ove manifestacije bio je koncert "New Era Quarteta" iz Trsta. Nakon početka koncerta u hramu, sa Danilom Jokanovićem komentarisao sam da je čudan taj petočlani kvartet. U "kvartetu" sviraju Kristina Mlinar (violina i vokal), inače porijeklom iz Banjaluke, i Teodora Kaličanin (violina), Frančeska Sanatore (viola), Aleksandro Pjetro Dole (violončelo) i Pjer Karlo (gitara). Ove djevojke i momci maksimalno su iskoristili akustiku hrama, posebno prilikom izvođenja Šantićevih tekstova "Što te nema", "I opet mi duša sva o tebi sanja" i "Emina", a glas Kristine Mlinar, djevojački Ivanović, bio je praznik za uši u pauzi od trke i buke savremenog svijeta.
Ono što je zanimljivo jeste da "New Era Quartet" dolazi iz grada u kojem se Aleksa Šantić školovao. U Trst je otišao 1879. godine kao jedanaestogodišnji dječak kod ujaka Lazara Aničića, bogatog trgovca, kod kojeg je ostao dvije godine. Još je zanimljivija činjenica kakve su biografije materijalno bogatih ljudi iz tog vremena.
Program "Šantićevih večeri poezije" nastavljen je u ponedjeljak u Vladičanskom dvoru, zdanju koje je podignuto početkom 20. vijeka na zemljištu koje je srpskoj zajednici u Mostaru poklonio takođe bogati trgovac Špiro Dokić. On je zajedno sa bratom Lukom vodio firmu naslijeđenu od oca pod nazivom "Ilija Dokić i sinovi".
Dakle, kao što je Beograd imao Iliju Kolarca i Mišu Anastasijevića, tako je i Mostar imao svoje zadužbinare, bogate ljude koji su ulagali u baštinu i kulturu, a ove podatke pominjem čisto da ove plemenite ljude iz prošlosti uporedim sa današnjim tajkunima koji podižu replike zgrade Narodne skupštine Srbije na Dedinju, da bi unutra snimali rijaliti program i ulagali u opšte zaglupljivanje i duhovni nazadak naroda. Eto još jednog razloga zbog kojeg mladi danas pišu parodije na Šantićeve stihove, ali sjetimo se Njegoševih riječi "Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može". Na dugačkom spisku onoga što "biti ne može" u današnjem vremenu jesu i pune sale na večerima poezije. U vremenu tehnologije i opšte ovisnosti o ekranima nije mala stvar da jedna sala bude puna ljudi, a da između njih i pjesnika postoji samo riječ. Iako "u početku biješe riječ", samom riječju je sve teže privući ljude i "kupiti" njihovu pažnju, pogotovo zbog hiperprodukcije poezije i sve izraženijeg amaterizma u njoj. Amateri i pjesnički naivci su, kako je znao reći Milan Nenadić, otjerali ljude iz biblioteka.
Bez lažne skromnosti mogu da kažem da ovaj put nije bilo mjesta za amaterizam.
Zorana Kostića, Danila Jokanovića, Duška Babića i mene ljudi iz Mostara su slušali sa punom pažnjom nešto manje od sat vremena. Kostić je pjesmom "Izgubine" podnio izvještaj Aleksi Šantiću o tome šta smo sve izgubili od njegovog vremena do danas, Jokanović je čitao nove pjesme iz još neobjavljene knjige, dok je Babić slagao rime iz svoje svježe objavljene knjige "Pohvala rimovanju".
"Stojimo kraj groba Alekse Šantića/ mamurni i teški od noćašnjeg pića./ U dobrome društvu tekla dobra vina/ (možda sporna beše samo količina)./ Stari Mostar, sevdah i plima radosti/ opasni po naše zarđale kosti./ Prosuto po brdu, u večne tišine,/ lije svetlost meku groblje Bjelušine", početni su distisi pjesme Duška Babića "Kraj Aleksinog groba", koju je napisao u toku prošlih, a govorio tokom ovogodišnjih "Šantićevih večeri poezije". Druga veče ovogodišnjih susreta završila je poezijom iz moje nove knjige "Istorija nesporazuma", a već sutradan ujutru imao sam priliku da se uvjerim u živu istoriju Mostara na, u Babićevim stihovima, pomenutom groblju Bjelušine. Posjetio sam Šantićev i grob Svetozara Ćorovića, a stepenice koje su vodile ka vrhu groblja prosto su me mamile da se popnem i vidim stare oborene i u šumu zarasle kamene krstove na vrhu groblja.
Najstariji krstovi sa ovog groblja podignuti prije nekoliko vijekova podsjetili su me na Šantićeve stihove "I kad nam muške uzmete živote/ Grobovi naši boriće se s vama!". Ovi grobovi zaista izgledaju kao pali vojnici poslije viševjekovne borbe, govoreći podosta i o našem odnosu prema spomeničkoj kulturi. Staro groblje punilo se od vrha pa dalje nizbrdo. Ono je uređeno u blizini podnožja i ograde, ali gore na vrhu bitka sa zubom vremena na mnogim spomenicima već je izgubljena. Stoga, neka ove riječi budu i poziv institucijama za uređenje groblja u potpunosti - da se spasi šta se spasiti može. Pored pravoslavnog groblja i nezaobilaznog Starog mosta, u Mostaru sam obišao i nekoliko privatnih vinarija i restorana, koje ovom prilikom ne želim da reklamiram, a gdje ću se sigurno i u budućnosti vraćati zbog kvaliteta usluge, proizvoda i, prije svega, ljubaznih domaćina.
Ovom prilikom želim da istaknem i ljubaznost kustosa u Muzeju Hercegovine, tačnije u Spomen-kući Džemala Bijedića, koji se meni i Dušku Babiću toliko obradovao i nadahnuto nam govorio o istoriji Mostara, kao da smo bili jedini posjetioci toga dana. Dobrom kustosu se javno i izvinjavam jer mu nisam zapamtio ime. On reče da svima u Mostaru poneko može da pronađe neku mrlju, ali da Aleksi Šantiću i Džemalu Bijediću ne može niko. Rekao sam mu da mi se čini da mrlje nema još jedna od legendi, zapravo živih legendi Mostara, u narodu omiljeni Mario Knezović, pjevač grupe "Zoster". O Knezoviću sam pričao i sa Dariom Lukićem, klavijaturistom koji je tokom treće večeri susreta izveo nekoliko kompozicija sa svog albuma "Invisible". Lukić mi reče da je u studiju svirao prilikom snimanja prvog albuma grupe "Zoster", a govorili smo i o predstavi "Noć sa Aleksom" autora Marka Tomaša, u kojoj je Knezović glumio duh pjesnika Alekse.
Treća veče susreta održana je takođe u Vladičanskom domu, a Sanja Bjelica Šagovnović, Duško Pevulja i Duško Babić govorili su o "Knjizi o Šantiću", posljednjem, šestom tomu sabranih djela, koje je objavila mostarska "Prosvjeta". Knjigu su priredili Pevulja i Bjelica Šaganovićeva, a u njoj se, pored ostalog, nalaze dragocjeni tekstovi Rajka Petrova Noga i Đorđa Sladoja, srpskih pjesnika iz Hercegovine, čija je poezija ostavila dubok trag u našoj književnosti.
Tu je i Babićev tekst povodom kojeg je i nadahnuto govorio o Šantiću, rekavši da se njegovo pjesničko djelo zapravo nalazi u "ramu" pravoslavne duhovnosti, da ta duhovnost nije bila usputna, niti ga je zatvarala, nego upravo suprotno: da je pjesnik iz pravoslavlja osjećao, pisao i prigrlio čitav svijet.
Šantić se u pjesmi "Molitva" tako i obraća, kako će reći, velikom Bogu istine i pravde: "Daj mi u srcu kap tvoje milosti/ i stišaj buru podivljale ćudi/ da mogu praštati gonjenja i zlosti/ i cio svijet prigrlit na grudi". Troje govornika i jedan klavijaturista učinili su opet da sat vremena programa prođe kao udar dlanom o dlan. Čini mi se da bi publika tražila bis da je ovo kojim slučajem bio koncert.
"Šantićeve večeri poezije" nastavljene su u srijedu, četvrte večeri, kada je u Narodnom pozorištu Mostar izvedena predstava "Ožalošćena porodica" ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske.
Nušićev tekst na "Šantićevim večerima poezije" ima jaku simboliku iz dva razloga.
Prvi je jer je u vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine Branislav Nušić prvi htio da juriša na Austrougare kao dobrovoljac iz Srbije, a drugi jer se sam Šantić prilikom pisanja svojih dramskih tekstova konsultovao sa Nušićem. Čak je Šantić u jednom pismu molio Nušića za prozni predložak za njegovu dramu u stihovima "Strahinjić Ban", ali, kako piše profesor Ranko Popović, sve je ostalo na planovima.
"Šantićeve večeri poezije" nastavili su mladi pjesnici koji su u četvrtak uveče, pete večeri susreta, nastupili na otvorenom, u parku "Aleksa Šantić", ali tad, kao i za vrijeme izvedbe "Ožalošćene porodice", koju sam ranije gledao, već sam bio u Banjaluci, tako da taj dio programa nisam vidio. U Mostaru, Nevesinju i Manastiru Žitomislić manifestacija traje sve do 5. oktobra. Međutim, kao učesnik u jednom i, prije svega, kao posmatrač na više programa prije samog kraja susreta već mogu da kažem kako su "Šantićeve večeri poezije" ispunile svoju svrhu i dostojanstveno se odužili velikom pjesniku za ovu godinu. Pjesnik Aleksa Šantić je preminuo prije 102 godine, a susreti pod drugim imenom započeli su još za vrijeme njegovog života 1920. godine. Susreti pod ovim imenom postoje od 1968. godine, ali nekom čudnom računicom, jer Šantića su do danas slavili svi narodi i sistemi, u nekim godinama i paralelno, došli smo do toga da je ova manifestacija dobila redni broj 107.
Opravdana ili ne, samo ova brojka dovoljno govori o tome da je ime i djelo Alekse Šantića naš most između prošlosti i budućnosti. S tim u vezi, hvala našim mostarskim domaćinima što je konstrukcija mosta trenutno stabilna.
