SP Qatar 2022.

Književnost

Jovanka Stojčinović Nikolić: Kada ne pišem, poezija najviše živi u meni

Jovanka Stojčinović Nikolić: Kada ne pišem, poezija najviše živi u meni
Foto: N.N. | Jovanka Stojčinović Nikolić: Kada ne pišem, poezija najviše živi u meni

Jovanka Stojčinović Nikolić je poetesa iz Doboja koja je u danima iza nas u svom gradu predstavila svoju sedamnaestu knjigu poezije "Sunce pod jezikom".

Knjiga je objavljena u izdanju Srpske književne zadruge, a pored recenzija koje su pisali Ranko Risojević i Duško Pevulja, za veoma kratak period pozitivne oglede o ovom djelu napisali su Stojan Bogdanović, Ranko Pavlović, Tanja Prokopljević, Milomir Kragović i Momčilo Golijanin. Više o knjizi i književnom životu ovim povodom Jovanka Stojčinović Nikolić govorila je za "Nezavisne".

NN: Za "Sunce pod jezikom" kritika je konstatovala kako predstavlja konceptualni i estetski iskorak u odnosu na ranija djela. Slažete li se s ovom konstatacijom, odnosno da li ovu knjigu vidite kao krunu Vašeg dosadašnjeg pjesničkog djelovanja?

STOJČINOVIĆ NIKOLIĆ: Pjesnik se kroz vrijeme ogleda u poeziji, ali vrijeme mnogih drugih nije i pjesnikovo vrijeme. I kada su uređena pravila u društvu, sistemu, pa i na planeti Zemlji, pjesnik je uvijek na granici između "vatre i mraka". Nekada je u prednosti jedno, a nekada drugo; kako god pojmili - uvijek je borba neprestana. Uz ogroman rad potrebno je imati i malo više sreće. Dobro je da se o knjizi priča kako u medijima, tako i u narodu i književnim krugovima. Knjiga najmanje živi sklonjena na policu jer tako je bliska samo prašini i "očajanju". Naravno, svjesnost o knjizi je vezana za spisatelja. Čovjek s godinama dozrijeva kao i sve ostalo. Međutim, u nekim godinama, kada je spisateljska kulminacija na vrhuncu, nametnu se najsloženije teme i motivi, odnosno samo se proširuju i nadograđuju. To se u mojoj knjizi "Sunce pod jezikom" zaista obistinilo pa je koncepcijski, po mom mišljenju, veoma uređena od prve do posljednje pjesme. Kao moto knjige navela bih kratku pjesmu ("Malo"): "Ako si dio onog čega nemam /uzmi moju patnju težu od smrti /Tek tada ćeš saznati /koliko malo svjetlosti /treba za život". Kada sam 2019. objavila knjigu priča "Neko je pozvonio", u kojoj je veći broj napisan pred objavljivanje, a neke su i objavljene prije tridesetak godina, tada sam imala osjećaj da sam na temelje sagrađene kuće po svojim zamislima stavila krov. Sada mi se taj osjećaj ponovo javio, samo što je krov još ojačan trajnim materijalom.

NN: U samom naslovu spominjete jezik, koji je i jedan od motiva ove knjige pored svjetlosti i mnogo čega još. Koliko cijenimo jezik danas i šta učiniti da mu "smrt ne dođe glave" kako kažete u jednom stihu?

STOJČINOVIĆ NIKOLIĆ: Da, sam naslov knjige je veoma razuđen, sveobuhvatan. Prosto se svojom tematikom naslov knjizi nametnuo. Sunce kao spoj unutrašnjeg i vanjskog svijeta, svemira i zemlje... Koje u duši pjesnika i jezika "progrijava" granicu između svjetlosti i tame. Sunce i jezik jedno drugom su oslonac i neminovnost. Pjesnik u jeziku živi jer jezik je, kako reče Vuk Karadžić, "hranitelj naroda. Dokle god živi, dok njim govorimo i pišemo, pročišćavamo, dotle živi i narod".

NN: Recite nam nešto o samom procesu rada na knjizi i da li je vrijeme pandemije virusa korona kumovalo njenom nastanku?

STOJČINOVIĆ NIKOLIĆ: Čini mi se kada ne pišem da poezija najviše živi u meni i da je u najživljem saobraćaju moga tijela, sve dok ne dođe vrijeme da se skući na jednom mjestu. To skućavanje je trajalo nešto više od šest godina. U početku pandemije nisam razmišljala da toj pošasti pridajem bilo kakav značaj. Međutim, poslije je postala neminovnost pa se neke od mojih pjesama sa tom tematikom nalaze u knjizi, ali više kao odbrambeni mehanizam. Od kada znam za sebe, jako mnogo čitam, a dosta i pišem, tako da se pandemija nije bitno odrazila na moj književni rad, osim što sam već prethodno navela - da se tematska oblast moga interesovanja nešto proširila.

NN: Imali ste zapaženu promociju knjige u Doboju. Kakvi su utisci i da li u planu imate još promocija?

STOJČINOVIĆ NIKOLIĆ: Doboj je jedna posebnost. Grad čine ljudi koji žive u njemu. Uvijek su spremni da uzvrate na najsvjetliji i najsvetiji način. To obostrano niko nikome ne zaboravlja. Građani su "neprevarljivi". Poželjela bih svakom piscu da bar jednom u toku svog književnog rada ima takvu promociju, bilo gdje na zemaljskoj kugli. Najiskrenije. Jer i sama sam veoma, veoma iznenađena, u vremenu pandemije i rizika, tolikim brojem ljudi u Velikoj sali Centra za kulturu, koji su mi još dodatno dali životnu snagu. Zahvalna sam, a refleksije događaja traju. Da, svakako! Planirala sam još nekoliko promocija, između ostalih i u Banjaluci.

NN: Knjigu je objavila Srpska književna zadruga. Šta za Vas predstavlja saradnja sa najstarijim živućim izdavačem kod Srba i kako je došlo do ove saradnje?

STOJČINOVIĆ NIKOLIĆ: Da, još 2006. godine tadašnji predsjednik SKZ Slobodan Rakitić bio mi je recenzent knjige pjesama "Mrak od čistog zlata" i tada mi je preporučio da bi trebalo da objavim knjigu u Zadruzi, međutim ja sam u to vrijeme bila angažovana u kulturi grada, tako da sam svoj književni život stavila u drugi plan. Jednostavno, intuitivno, dođe trenutak koji se sam nametne u životu i ponudi neku promjenu. Ja sam poslušala svoju intuiciju i obratila se (imejlom) izdavaču, uz priloženi rukopis knjige "Sunce pod jezikom". Tako je počelo. Poezija je sama pronašla sebi put dovodeći me u istu ravan sa duhovnom svjetlošću ove značajne izdavačke kuće, koja ove godine obilježava 130 godina svoga rada. Htjela bih da napomenem da je SKZ 27. oktobra 2021. godine na veoma profesionalan način predstavila knjigu, o kojoj je govorio dr Duško Babić (upravnik Zadruge). Inače, urednik edicije "Atlas" (u kojoj je knjiga objavljena) je Dragan Lakićević, a recenzenti su Ranko Risojević i dr Duško Pevulja. Ponosna sam na saradnju sa SKZ-om, koja je zaista bila na profesionalnom nivou, koju je svojevremeno kod nas u RS mogao da pruži Ranko Pavlović, radeći kao glavni i odgovorni urednik u "Glasu Srpske".

NN: Kako kao bivša predsjednica ocjenjujete sadašnji rad Udruženja književnika Republike Srpske?

STOJČINOVIĆ NIKOLIĆ: Biti na čelu UK RS je veoma težak i nezahvalan posao, pogotovo u vremenu kada nemate obezbijeđena stalna finansijska sredstva i kada je sve vezano za projekte za koje nikada ne znate kakvu će imati sudbinu. No, nadajmo se da će se bar djelimično regulisati i to pitanje (od 2022. godine) jer je Udruženje konačno, nakon više od dvije decenije, izborilo status od javnog interesa za RS. No, ne smijemo izgubiti iz vida da su uz veliki napor predsjednika UK RS Predraga Bjeloševića i Upravnog odbora Udruženja pokrenute tri značajne aktivnosti, veoma zapažena izdavačka djelatnost, Međunarodni književni susreti (istina, projekat "Piscu u čast" više se ne realizuje) te je pokrenut književni časopis "Nova stvarnost", što je za svaku pohvalu.

NN: Kako uopšte vidite književni život Republike Srpske, da li je previše toga koncentrisano u Banjaluci i da li nam je potrebna decentralizacija?

STOJČINOVIĆ NIKOLIĆ: Uvijek je bilo vidljivije tamo gdje je koncentracija svih resursa. Neko od pisaca (ne mogu da se sjetim imena) je već odavno rekao: "Ako nisi u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu... Nema te!". Treba ipak reći da Udruženje književnika ima svoje podružnice na cijelom području Republike Srpske, pa i od njih mnogo zavisi kakav će književni život biti na području njihovog djelovanja.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije