Književnost

Mak Dizdar, pjesnik koji je spoznao suštinu bosanske duše

Mak Dizdar, pjesnik koji je spoznao suštinu bosanske duše
Foto: Facebook/Fondacija Mak Dizdar | Mak Dizdar, pjesnik koji je spoznao suštinu bosanske duše
Bojana Petković Bojana Petković

Mak Dizdar je uspio uspostaviti pravu vezu sa tradicijom ne čineći nasilja nad njom, obnavljajući stari jezik otkrivajući u njemu potpuno nova značenja, on je uspio premostiti značenja sa srednjovjekovnih natpisa na misli i osjećaje savremenog čovjeka, zapisao je Meša Selimović o Mehmedaliji Maku Dizdaru.

Dizdar, jedan od najpoznatijih i najuticajnijih pjesnika u modernoj bosanskohercegovačkoj književnosti, svojim je pjesničkim zbirkama ostavio neizbrisiv trag na buduće generacije pisaca s područja Bosne i Hercegovine, ali i šire - na cijelom Balkanu.

Djetinjstvo i školovanje

Veliki pjesnik rođen je 17. oktobra 1917. godine u mjestu Stolac. Njegov rodni kraj tada je bio u sastavu austrougarskog kondominija Bosne i Hercegovine, a 1918. godine postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Uz oca Muharema i majku Neziru imao je brata Hamida, te sestru Refiku. U šestoj godini života ostao je bez oca, koji je preminuo od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Međutim, tu nije bio kraj tragedijama u krugu njegove porodice, jer su Dizdarove majka i sestra ubijene 1945. godine u koncentracionom logoru "Jasenovac".

Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u rodnom Stocu, nakon čega je otišao u Sarajevo, gdje je 1930. godine, prateći starijeg brata Hamida, koji je već tad bio afirmisani pisac i novinar, upisao Državnu šerijatsku gimnaziju. Gimnaziju je završio, što je ujedno bio i kraj službenog dijela njegovog obrazovanja - Dizdar je tako, kao i mnogi velikani domaće i svjetske književnosti, postao važno ime u istoriji kulture svoje zemlje bez formalnog sticanja visokog obrazovanja.

Književni rad

U književnost je ušao još kao gimnazijalac, a radove ubrzo počeo potpisivati pseudonimom Mak, koji će, i privatno i službeno, koristiti do kraja života. 

Svoj prvi pjesnički tekst objavio je u listu Saveza trezvene omladine "Trezvenost", gdje je 1933. godine dobio i prvu nagradu za najbolju pjesmu. S 19 godina, u tek pokrenutoj "Novoj biblioteci", čiji je bio inicijator, objavljuje prvu zbirku pjesama "Vidovopoljska noć" 1936. godine, koja je zbog njenih društvenokritičkih ideja značajnim dijelom bila cenzurisana. Kao i njegov brat Hamid, istovremeno se bavio i novinarstvom, a poeziju i druge tekstove objavljivao je i u časopisima "Gajret", "Novi behar", "Jugoslavenski list", "Pregled"...

Za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegavao je učešće u javnom i književnom životu pod fašističkom okupacijom, te radio kao poštanski službenik i s bratom ilegalno djelovao kao član partizanskog pokreta otpora, zbog čega su mu ustaške vlasti uhapsile majku Neziru i sestru Refiku. Godine 1941. oženio se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina - Faruka (Murkela), Envera i Maju.

Ozbiljnije se pisanjem počeo baviti tek nakon Drugog svjetskog rata, vrativši se iz partizana u javni život. Prvo je radio ponovo kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj novinskoj agenciji Tanjug za Bosnu i Hercegovinu (1946-1948) te u sarajevskom dnevnom listu "Oslobođenje" (1948-1951). Jedan je od osnivača "Seljačke knjige", koja kasnije prerasta u "Narodnu prosvjetu", jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća svog vremena u Jugoslaviji, gdje je bio urednik i glavni urednik (1951-1959). Nakon prigovora i afere prouzrokovane izborom romana "Bihorci" Ćamila Sijarića za najbolji jugoslavenski roman 1956. godine, pada u nemilost vlasti. Ovo se djelo bavilo prikazom životnih prilika u Sandžaku u međuratnom periodu, a ondašnje vlasti BiH zbog toga su "Narodnu prosvjetu" optužile za širenje reakcionarnih svjetonazora, te je ona završila pripojena izdavačkoj kući po imenu "Veselin Masleša", usljed čega je Dizdar izgubio zaposlenje.

U međuvremenu, vratio se književnom radu i objavio prije svega pjesme, ali i nekoliko pripovijetki u onovremenoj periodici. U časopisu "Život" 1954. godine objavio je prekretno važnu poemu "Plivačica", koju je potom, u nešto drugačijoj verziji, objavio i kao zasebno izdanje. Iako materijalno nezbrinut nakon gubitka posla, od kraja pedesetih godina 20. vijeka pa nadalje sve intenzivnije je pisao i objavio niz knjiga poezije - poemu "Povratak" (1958), te pjesničke zbirke "Okrutnosti kruga" (1960), "Koljena za Madonu" (1963), "Minijature" (1965) i "Ostrva" (1966). Kao rezultat više od jedne decenije dugog kreativnog i istraživačkog procesa, konačno je objavio zbirku "Kameni spavač" (1966), koja se smatra krunom njegovog sveukupnog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih ostvarenja književnosti Bosne i Hercegovine.

Objavio je i knjigu "Poezija" (1968) kao autorski izbor iz svog dotadašnjeg pjesničkog rada, kao i drugo, prošireno, te izmijenjeno izdanje "Kamenog spavača" (1970), a neposredno pred smrt i zbirku "Modra rijeka" (1971), takođe svojevrsnu autorsku pjesničku rekapitulaciju i još jedno od značajnih ostvarenja bosanskohercegovačke književne prakse. Kratko prije smrti za objavljivanje je pripremio i treće, konačno izdanje "Kamenog spavača", koje je znatno skratio, izostavivši i cijeli ciklus "Slovo o slovu", ali nije dočekao izlazak knjige iz štampe (1973). Za života i posthumno objavljeni su i brojni prevodi njegovih pjesama i pjesničkih knjiga na niz stranih jezika.

Dizdar je pjesničku karijeru počeo pišući socijalno osviještene stihove, da bi njegova poezija kroz godine napredovala prema kontemplativnim i duhovnim sferama. U svojoj je najzrelijoj poetskoj fazi njegovo stvaralaštvo evociralo bosanskohercegovačku tradiciju i kulturnu baštinu, te se odavalo mističkim i panteističkim promišljanjima o sudbini i životu, a bio je pjesnik koji je duboko i lijepo spoznao suštinu bosanske duše.

Smrt

"Rođen sam u Stocu, u Hercegovini, na domaku Jadrana, pod mediteranskim nebom koje u svakom žitelju izaziva želju za pjesmom. Dom siromašan, ali sa knjigom kao sastavnim dijelom namještaja. Prve stihove napisao sam u znak revolta protiv društvene nepravde… Naime, u to vrijeme vjerovao sam da se kroz proletersku revoluciju može doći do realizacije naših snova i sanja", pisao je Dizdar o rođenju i životu i rodnom Stocu. Preminuo je 14. jula 1971. godine od posljedica srčanog udara u 54. godini i sahranjen je na sarajevskom groblju "Bare".

Nagrade i nasljedstvo

Za života Dizdar je zaslužio nekoliko književnih nagrada - "Cvijeta Zuzorić" (1940, za pjesmu "Kopanje"), nagradu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1961, za zbirku "Okrutnosti kruga"), Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva (1964, za zbirku "Koljena za Madonu"), Dvadesetsedmojulsku nagradu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (1966, za zbirku "Ostrva") i Zmajevu nagradu Matice srpske (1967, za zbirku "Kameni spavač").

Prevođen je na devet svjetskih jezika, od albanskog, slovenačkog i makedonskog, pa do italijanskog, mađarskog, francuskog, češkog, slovačkog i njemačkog jezika, a njegovu poemu "Modra rijeka", koja se smatra jednom od njegovih najznačajnijih pjesama, kroz muziku su popularizovali i Arsen Dedić i sarajevski bend "Indexi".

O Dizdarovoj važnosti za Bosnu i Hercegovinu govori i odluka da se njegov lik ovjekovječi na novčanici od deset konvertibilnih maraka.

U današnje vrijeme Dizdarov značaj još se primjećuje i u postojanju Fondacije "Mak Dizdar", umjetničke galerije "Makova hiža", kulturne manifestacije "Slovo Gorčina" (osnovana 1971. godine, a održava se sve do danas), te književnih nagrada "Mak Dizdar" (traje od 2007. godine sve do danas) i "Slovo Makovo" (osnovana i dodijeljena samo jednom, 2012. godine).

 

Citati

* Treba da živiš međ' ljudima, a riječi nemaš. Treba da živiš međ' vucima, a zuba nemaš. A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka i vuka i čovjeka.

* U životu treba mudro da šutiš, al' riječ ako rekneš neka bude teška kao svaka istina, neka bude rečena za čovjeka.

* Zemlja je smrtnim sjemenom posijana, ali smrt nije kraj jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda.

* Došao si ovdje gdje je najnezahvalnije bilo doći. Ovdje gdje je najluđe bilo stići.  

* Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo nići, jer ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo.

* Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.

 

Dio iz zbirke "Kameni spavač"

…Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje

između mnogih

Mojih

Velikih

Zala

Ti ne znaš s' kim

Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova

Ti ne znaš da put od tebe do mene

Nije isto što i put

Od mene

Do tebe.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije