SREMSKI KARLOVCI - Ovogodišnju nagradu "Pečat varoši sremskokarlovačke" za najbolje pjesničke knjige na srpskoj književnoj sceni, između ostalog, dobio je Milan Vulić, pjesnik iz Banjaluke, a nagrada je ravnopravno pripala i pjesnicima iz Srbije: Kosti Kosovcu, Nebojši Stojoskom i Tanji Prokopljević.
Ovo je saopštio žiri Brankovog kola iz Sremskih Karlovaca, koji je radio u sastavu: Nenad Grujičić, Andrej Jelić Mariokov i Jelena Aleksić, a njihova odluka bila je jednoglasna. Vuliću je nagrada pripala za knjigu "Valjda", objavljenu ove godine u izdanju "Službenog glasnika Republike Srpske".
"Milan Vulić (Banjaluka, 1986), nakon devet godina, objavio je, evo, svoju drugu knjigu 'Valjda' kojoj je pripala nagrada 'Pečat varoši sremskokarlovačke'. Pre pesničkog prvenca štampao je u sedam primeraka i tzv. nultu zbirku pesama, kao samizdat, a pod nazivom 'Nostalgija i zbunjenost', knjigu koja nije bila katalogizovana kao zvanična publikacija. Međutim, u svemu ovome, novu Vulićevu knjigu možemo smatrati trećom po redu", stoji na početku obrazloženja žirija "Brankovog kola". Žiri navodi primjer pjesničkih slika iz knjige.
"U nagrađenoj knjizi zatičemo pesmu 'Pred prodavcima magle' koja govori o pesnikovim uvidima u društveni ambijent, o demistifikovanju maskenbala pravde i jednakosti: 'Dijele nas na dvije vrste,/ Na sinove njihove/ I sinove ničije/... Sinovi njihovi trljaju ruke,/ Ničiji gladuju,/ I još im sve vjeruju.' To je slika dubokih socijalnih razlika među klasama u društvu što ne vidi malog čoveka, istog onog koji se našao u građanskom sukobu što mu je doneo postratni anksiozni poremećaj, poniženost i siromaštvo: 'Nisam ja za rata./ Sirotinja sam.' U svojim pesmama, dakle, Milan Vulić ukazuje se i kao antiratni pesnik", saopštava žiri "Brankovog kola".
Tu su, kako navode, i slike iz tranzicionog perioda što nikako da prestane.
"'Ja živim u Bosni.// Lažem// U Bosni se ne živi (...) Moj je i Momčilo u Kanadi,/ Moji su Osman i Sonja u Alabami,/ Moji su Dejo i Bernisa,/ I Stevo/ I Igor Maglov/ Dado/ I svi pametni/ I svi bolji koji su daleko/ I koji se ne vraćaju/ I kum moj/ Što je budala bio/ Otišao pa se vratio.' A onda Vulić kontrira čuvenoj Šantićevoj pesmi 'Ostajte ovdje' i odlučno kaže: „Ne ostajte ovdje!/ Idite tamo!/ Idite tamo!/ I ja ću za vama/ Da me ne pojede tama!' Poezija Milana Vulića donosi stvarnosne prizore domanovićevskog beznađa, karikaturalne oblike tzv. sreće i provoda u dimu prljavih kafanskih stolova, prosutog alkohola, razbijenih čaša i 'osmijeha pijanskih'", ističe žiri. Iz žirija preciziraju da ova poezija donosi slike polupanih života, bankarskih kredita za vratom i razbucanih planova običnih ljudi, a naspram povlaštenih bestidnika u mermernim kulama podignutim na grbači tog istog naroda.
"Da bi se utešio, poražen i zarobljen samim sobom, pesnički subjekt se vraća u arkadijske slike detinjstva i rane mladosti, na idilični kućni prag i u pastoralne sokake predaka, na uspomene prvih ljubavi i detinjih snova: 'Vječna nas mladost zasipa sa strana/ Dok živimo u magli'. I odnos prema samoj poeziji, prema umetničkom stvaranju, i svemu što čini javni književni život, postao je problematičan, nestala je vera i u taj san, u saradnju sa živim piscima i gazdama kulturnih ustanova: 'Neću više da spominjem mrtve/ Draince, Pope, Sarajliće, Desanke (...) birtijske stolove čelo da mi briše'", javlja žiri "Brankovog kola".
Ova pjesnička knjiga, koju zasvođuje i nekoliko nagrađenih priča na književnim konkursima, po mišljenju žirija, i te kako zaslužuje pažnju, jer je po atmosferi i temperaturi jezika i stava drugačija od većine postojećih na aktuelnoj sceni.
"Hrabra zbirka koja ukazuje na opasnost kada život može da se pretvori u veliki jad jer se naivno verovalo mitingaškim parolama i licemernim ideologijama. Kao i u ranijim vremenima na ovim prostorima, pred nama je danas nagrađena poezija o dugotrajnom poratnom dobu što je donelo obećanje u znaku ironične sentence: 'Sve će to narod pozlatiti.'"
Pjesnik Kosta Kosovac nagrađen je za knjigu "Šestar za oreol", objavljenu u izdanju "Sumatre" iz Šapca prošle godine.
"Kosta Kosovac (Beograd, 1997), daroviti mladi pesnik, u svojoj drugoj po redu knjizi 'Šestar za oreol' (Sumatra, Šabac, 2025), kaže: 'u životu kada zalutam/ orijentišem se prema bolu'. Bol duše je teži od telesnog, govorili su stari pesnici. A Dante: 'Bol nas ponovo sjedinjuje sa Bogom.' Naš Branko peva: 'Fala Bože, na dar ovi,/ o pomozi, blagoslovi,/ da mi kako s prava puta/ duša mlada ne zaluta.' Bol duše, taj glavni romantičarski alat, doprinosi uzvišenosti trenutka u kome pesnik slavi život, to jest njegove prizore, pričine ili konkretna živa bića. Svaka mladost, pogotovo autentično pesnička, ne zna za granice, ni u životu ni u mašti, ona 'ne vidi kraja ni svojoj snazi ni svom vremenu' (I. Andrić)", piše žiri "Brankovog kola" na početku obrazloženja za nagrađenu Kosovčevu knjigu. Kosovac, dodaje žiri, uočava sitnice koje većina ne vidi, nijanse što vode ka krupnom planu.
"Naoko 'nebitne' pojave ili beznačajni detalji, koji ga iznenada motivišu i inspirišu, otvaraju krugove univerzalnog i večnog. Ovo je bistra poezija što poseduje uzročno-posledične kapilare životne tačnosti i duhovne spoznaje. Ovo je pesništvo bez blefa, bez halucinantnog zamaha hermetizma. Pesnik ne folira kad nam nudi sklad i jednostavnost, dobrotu i ljubav, on je sav u tome. Naprosto, Kosovac je čedo plemenitog pogleda i pozitivnog gesta prema drugima", pojašnjava žiri.
Oni dodaju da je duhovna misaonost kruna njegovih pjesničkih slika.
"Kosovac ume dati 'tačnu sliku misli što spiritualnije' (M. Crnjanski), sa kontemplativnom smirenošću i unutarnjom povezanošću sa svetom, ponekad i sa vizijama koje pojedine pesme čine metafizičkim, bez obzira na to što je gola stvarnost glavni temelj njegovog jezika. U retkim rimovanim pesmama čuje se odjek zvuka koji sintetiše napred rečeno. Pred nama su pesničke minijature koje bi mogle biti moto nekim dužim pesmama ili poemama sa istim naslovom", smatra žiri.
Knjiga "Šestar za oreol", pojašnjava žiri, donosi minijature koje gdjegdje nalikuju i na aforizam ili dosjetku, ali i na posvetu, čak i epitaf i (budući) citat.
"Ova prestižna nagrada stara šest decenija pripala je zrelom i drugačijem mladom pesniku na srpskoj književnoj sceni, autoru stilsko-jezičkih rešenja opervaženih urođenom mudrošću i detinjim lirizmom jedne spontano razrogačene duše što nosi pesničku istinu sveta u čistoti božanskog nadahnuća", zapisao je žiri u obrazloženju.
Nebojša Stojoski (Beograd, 1981), kako je konstatovao žiri "Brankovog kola", ovjenčao se nagradom "Pečat varoši sremskokarlovačke" za svoju devetu po redu knjigu poezije "Novi kodeks" (Beogradsko književno društvo, 2025).
"To je knjiga vatrene pretrage pesničkog bića u svetu i vremenu 'gde bogovi liju suze'. Tu je negde i ljubav: 'Žena ili knjiga,/ to je enigma/ koju ni Hamlet/ ne bi rešio.' A Isidora Sekulić kaže: 'Među teškim stvarima u životu izgleda da je ljubav najteža.' Kao da to, na nešto drugačiji način, izgovara i sâm naš pesnik, razapet između inspiracije i nagona, sveta i ženskog principa. U bezdušnoj stvarnosti zahvaćenoj novim tehnologijama, nezaštićen od ljudi, pesnik burne emocije želi po svaku cenu da sačuva svoje pesme od plagijatora, da ne izgubi autentični lirski bol kojim priziva onu što 'nestala je/ bez glasa u mrkloj noći'", sumira žiri "Brankovog kola".
Iako je poezija najveća kreativna sila u maternjem jeziku, stoji u obrazloženju žirija, pjesnik povodom svoje sudbine zna: "Ne postoji molitva za ugašenu vatru ljubavi."
"Sabirajući poslednje atome snage u pretragama delikatnog pesničkog i duhovnog habitusa, na svojim nezaustavljivim životnim putanjama, Nebojša Stojoski uzima poeziju kao jedinu odbranu od bezumnog sveta što srlja i vuče u provaliju. Uočavajući nelogičnosti i nepravde koje napadaju savremenog čoveka, on se bori da pokaže smisao svoga puta, da izrazi otpor pred zlom, nepravdom i besmislenošću. U znaku veltšmerca (svetski bol), koji je početkom 19. veka kao novi termin u romantizmu uveo nemački pisac Johan Paul Fridrih Rihter, Stojoski uočava kolektivni osećaj bespomoćnosti pa priziva i druge pesnike, i nove žene, ne bi li mu s njima konačno bilo bolje (agape), ali se opet nađe pred starim zidom i krajnjim pitanjem: 'U jednoj ruci cvet/ u drugoj revolver'. Život ili smrt?", navedeno je u obrazloženju žirija "Brankovog kola".
Kako u nastavku obrazlaže žiri, u nagrađenoj knjizi, od prve do posljednje pjesme, izbija vapaj "da se otvore nova vrata, nevidljiva, u savremenom čoveku, a za koja ključ ima samo poezija" (S. Ćosić).
"Neskriveno i viteški odvažno, otvorenog garda, i time pesnički relevantno, Nebojša Stojoski 'osvaja čitaoce neposrednošću i direktnim odnosom prema temama kojima se bavi' (V. Zlatanović Marković). Pred nama je knjiga velikog ontološkog uloga u pevanje, koja autoru pruža mogućnost da se utvrdi na osvojenoj umetničkoj visini i nastavi stvarati u znaku legendarne izjave Branka Miljkovića da poezija jeste emocija, ali i - svest o emociji. 'Novi kodeks' je čvrsto isklesana pesnička knjiga, sadržajno zaokružena i moderna, uzbudljiva i poželjna za čitaoce koji vole dobru poeziju", jasan je žiri.
Tanja Prokopljević (Zemun, 1971), kako je žiri obrazložio za četvrtog ravnopravnog dobitnika, dobija "Pečat varoši sremskokarlovačke" za svoju dvanaestu po redu pjesničku knjigu "Muzika najmoćnijeg leta" (ASoglas, Zvornik, 2025).
"Ovo je poezija o poeziji (Pesma o njoj), o pesničkom nadahnuću (Pesnik zbori o nastanku duge), o tome kako nastaje pesma (Budi me pesma), dakle, o pesniku kao nosiocu stvaralačke radosti, sete i razočarenja: 'O, kako sjaje zvezde u mome malom kraju./ Hoću li pronaći u njima sebe da radost mi daju?/ Iščekujem podvale dnevne od ljudi i puste laži.' A Jovan Dučić kaže: 'Velike zvezde se vide samo u sutonu dana, a velike ljubavi samo u sutonu sreće.' I dodaje: 'U ljubavi, kao u religiji, sve počiva na osećanju i na verovanju u neverovatno.' To neverovatno i gotovo nemoguće u stvarnom životu, dotiče Tanja Prokopljević spremna na neizvestan put, na iskušenja i ogrešenja, na naglo uzletanje i padanje", primjećuje žiri "Brankovog kola".
No, kako dalje kažu članovi žirija, njena poezija ipak je na vedrijoj strani čovjekovih osjećanja i slutnji, iskrena i topla (Zašto te ljubim u senci labudova), potrebna otuđenom čovjeku da mu kao pjesnička umjetnost pomogne i zaliječi dušu i tijelo.
"Na donekle lirski sličan način pevala je i naša Desanka, ali i indijski pesnik Tagore. Međutim, ove pesme imaju nešto svoje, nešto bez čega ne možemo govoriti o autorskom pečatu. To nešto čini da pesme Tanje Prokopljević jesu 'slojevite i jezgrovite, sa očiglednom razvijenom naracijom i minucioznim prodorima u psihološko, duhovno i metafizičko, što u konačnoj semantizaciji izraza deluje vrlo usklađeno i osmišljeno' (M. Đuričković)", saopštava žiri. Žiri i poeziju Tanje Prokopljević pronalazi i poredi sa pjesnicima iz istorije srpske književnosti.
"Rukavci ove kompaktne knjige, podjednako rimovane i pisane u slobodnom stihu, vode i do deskriptivnih, misaonih, socijalnih i rodoljubivih, ali i do konkretnih tragova srpske pesničke tradicije u pesmama posvećenim Branku Radičeviću i Đuri Jakšiću. Ranjivo biće Tanje Prokopljević uspelo je u knjizi 'Muzika najmoćnijeg leta' da pokaže svoju pesničku snagu i prednost duhovnog nad telesnim, da koračajući, sitna, ispod zvezda okrilati i ostvari ono ujevićevsko pobratimstvo lica u svemiru sa onima koji su trenutno živi, ali i sa onima koji su odavno minuli svetom", zaključuje žiri "Brankovog kola".
U užem izboru za nagradu, kako je javljeno, bile su knjige Dejana Bogojevića, Valentine Novković, Momčila Bakrača, Marije Stojić, Nataše Radosavljević i Sekule Šarića. Nagrada duge tradicije "Pečat varoši sremskokarlovačke", osnovana 1967. godine, biće šezdeseti put svečano uručena u Sremskim Karlovcima na "Prolećnim Brankovim danima 2027".
