TREBINJE - Nakon promocije na Sajmu knjiga u Beogradu, "Sabrana djela o srpskom jeziku", sastavljena od 40 tomova, predstavljena su i na tribini "Još riječ-dvije o jeziku, rode", organizovanoj u Narodnoj biblioteci Trebinje, u okviru "Dučićevih večeri poezije".
"U tim knjigama je obuhvaćeno sve ono što se tiče, kako bi se reklo, više problema, nego neproblema srpskoga jezika. Zapravo, tu je najveći broj knjiga posvećen usudu srpskoga jezika nakon raspada SFRJ, baveći se pitanjem - šta danas jeste srpski jezik. To je veliko pitanje iz jednostavnog razloga: ako bismo priznali da postoji bosanski, da postoji hrvatski, da postoji crnogorski jezik, mi ne bismo znali na osnovu kog kriterijuma se uopšte određuje identitet jednoga jezika, jer onda ni srpski ne bi imao identitet, s te strane", istakao je profesor Kovačević.
Zato naglašava da se mi moramo držati Vukove paradigme da jezik koji ima istu gramatičku strukturu, koji je razumljiv svima, odnosno da jezik koji ima istu osnovicu - mora biti isti jezik, bez obzira na to kako se on zove.
Napominje i to da među pomenutih 40 tomova ima više od 15 knjiga koje se bave jezikom književnosti, a taj je jezik u knjigama raznolik i razvoj jezika je, mimo svojih sociolingvističkih aspekata, tekao u dva smjera.
Jedan je smjer, po njegovom mišljenju, razvoj standardnog jezika, komunikativnog jezika koji učimo u školi, a drugi se, kako tvrdi, pomalo odvojio od Vukove osnovice i on je napravio jezik književnosti, koji danas može biti potpuno nepodudaran književnom jeziku.
"Uzmimo samo 'Petrijin venac' Dragoslava Mihajlovića, ili 'Osamu' Vladimira Kecmanovića - jedan pisan žargonom, a drugi pisan dijalektom i oba su sjajna djela, ali nijedno nema nikakvo uporište u samom standardnom jeziku. Tako se danas jezik književnosti sve više distancira od standardnog jezika, jer pisci na razne načine nadograđuju i nadgrađuju književni jezik, čemu sam ja posvetio petnaestak knjiga, uzimajući u obzir 70 do 80 pisaca", dodaje Kovačević. On smatra da je posebna tema odbrana ćiriličkog pisma, čemu je do sada posvetio 42 rada.
"U 'Sabranim djelima' se tri knjige tiču odbrane ćirilice i srpskog jezika, jer mi danas prečeg zadatka nemamo od odbrane ćirilice, koja znači iskrenu odbranu srpskog jezika. Ako izgubimo ćirilicu - mi gubimo jedan dio nacionalnog identiteta, jer, kada se sjetite kroz istoriju šta je sve zabranjivano, vidi se da gotovo nikada nije bio zabranjivan srpski jezik i to nije nikakvo čudo jer oni koji bi ga zabranjivali - govorili su njime. Ipak, bila je zabranjivana ćirilica, kao čisti srpski identitetski kriterijum i mi danas, zapravo, moramo braniti našu ćirilicu. Ako naši đaci slučajno za 50 ili 100 godina ne budu znali ćirilicu, mi ćemo se ponašati kao što se sada naši đaci ponašaju u crkvi, ne znajući crkvenu ćirilicu, ne znajući napise ni na jednoj ikoni, pa tako sutra ne bi znali pročitati ni čitavu našu kulturnu istoriju, a sva naša kulturna istorija do 1919. godine je, zapravo, na ćirilici", objašnjava profesor Miloš Kovačević.
Na kraju dodaje da se iz svega nameće samo jedan zaključak - da čuvajući ćirilicu mi čuvamo naš kulturni identitet.
"Mi na taj način zapravo čuvamo sebe u prošlosti, a ko ne čuva prošlost, sigurni budite, neće imati ni sadašnjost, a ni budućnost", zaključio je na kraju profesor Kovačević.