Pjesniku Đorđu Nešiću je nedavno na "Danima preobraženja Srba u Rumuniji", najvećoj književnoj manifestaciji Srba u rasijanju, koju organizuje Savez Srba u Rumuniji, uručena književna nagrada "Velika bazjaška povelja".
Nagrada mu je uručena uoči praznika Preobraženje Gospodnje ispred manastira Bazjaš, najsjevernije zadužbine Svetog Save, koja za dvije godine slavi 800 godina postojanja. Inače, Nešić je jedan od vodećih savremenih srpskih pjesnika sa dvije adrese: u Dalju u Hrvatskoj i u Somboru u Srbiji. U Dalju obavlja dužnost upravnika Kulturnog i naučnog centra "Milutin Milanković", o čemu je govorio u razgovoru za "Nezavisne", a razgovor je vođen prvenstveno povodom pomenute nagrade, nakon što je sabrao utiske po povratku iz Rumunije.
NN: Kakvi su Vaši utisci iz Rumunije?
NEŠIĆ: U Rumuniji sam boravio u nekoliko navrata od 1996. godine naovamo. Kad sam dolazio prvi put, kao da me je vremenska mašina vratila u rano djetinjstvo. Ogromni dudovi kraj puta, livade i pašnjaci, bare i brojna jata gusaka. U međuvremenu je Rumunija ušla u Evropsku uniju i ovih idiličnih pejzaža više nema, bar uz puteve kojima smo išli. Ono što je konstanta dolazaka u Rumuniju je ljepota centra Temišvara, s tragovima srpskog bitisanja u ovom gradu, gostoprimljivi domaćini na čelu sa doajenom Srba u Rumuniji Slavomirom Gvozdenovićem, književnikom, poslanikom u parlamentu, kulturnim poslenikom, lijepa srpska sela kraj Dunava i sam Dunav koji se ovdje razlio do veličanstvenih širina, iskazujući svu moć koju je stekao nakon ulivanja Tise, Save, Tamiša.
NN: Šta za Vas znači "Velika bazjaška povelja"?
NEŠIĆ: "Velika bazjaška povelja", koju Savez Srba u Rumuniji dodjeljuje od 1994. godine u manastiru Bazjaš, izgrađenom 1225. godine, je nagrada koja svoj značaj potvrđuje dosadašnjim dobitnicima, od prvog Ivana V. Lalića, preko klasika Matije Bećkovića, Ljubomira Simovića, Brane Petrovića, Rajka Noga, Miodraga Pavlovića do Milosava Tešića, Đorđa Sladoja, Ivana Negrišroca, prošlogodišnjeg dobitnika Nikole Vujčića... Naći se u društvu tridesetak značajnih srpskih pjesnika čini mi čast i daje snagu da istrajem na putu bavljenja srpskim jezikom i kulturom.
NN: U Vašim prvim zbirkama "Crv sumnje u jabuci razdora" 1985. i "Surogati" 1990. godine naginjali ste, kako ste sami kazali, avangardi, da biste početkom rata pribjegli klasičnim formama u poeziji. Opišite nam kako se desio taj preobražaj?
NEŠIĆ: Taj obrt je stvarno kopernikanski. Opisivao sam ga nekoliko puta, a i tumači poezije i književni kritičari su se često bavili njime. Pokušao sam to da objasnim u nekoliko rečenica: bio sam uvjeren da je poetska igra put ka epifaniji. A onda su ništitelji razbili sve igračke i sve iluzije. O toj apokalipsi morao se ostaviti pisani trag, poetsko svjedočanstvo. Čini se da je odbrana od haosa pokušaj da se sačini sklad. Kao mlad imao sam otklon prema tradiciji, odnos kakav ima sin prema ocu: ako želi da odraste, mora da poništi očev autoritet. Stoga sam se okrenuo parodiranju ustaljenih pjesničkih formi, tema i motiva. Onda je stigao rat koji me je izuo iz cipela i okrenuo naglavačke. U okruženju apokaliptičnih prizora, srušenih sela i gradova, u totalnom haosu, uhvatio sam se za sklad klasičnih formi kao svjedok razaranja dotadašnjeg svijeta.
NN: Vaš ulazak u književnost, objasnio je Goran Maksimović, bio je ulazak na velika vrata. Za prvu zbirku dobili ste prestižnu Brankovu nagradu. Koliko su tada značile nagrade u odnosu na današnje vrijeme i uopšte koliki je tada bio uticaj poezije u odnosu na danas?
NEŠIĆ: Nagrada je nekada bilo mnogo manje i bile su u medijskom prostoru vidljivije nego danas. Brankova nagrada se tad dodjeljivala za najbolju prvu knjigu na ondašnjem srpsko-hrvatskom jezičkom prostoru i bila je predstavljena na najvišem nivou, od centralnog zajedničkog TV dnevnika do "Politike", brojnih intervjua i prikaza. U vremenu urušavanja velikih državnih izdavačkih kuća, brojnih knjižara i u malim gradovima, privatizacije i "pravljenja" bestseler pisaca u profitne svrhe, poezija je gurnuta na marginu, na samo društva, nego i književnosti. Knjige poezije, nekada štampane u bar 1.000 primjeraka, danas se štampaju u nekoliko stotina i razmjenjuju od ruke do ruke, kao da pripadnici sekte razmjenjuju propagandne materijale. Ali, budimo iskreni i recimo da je poezija izgubila čitaoce i svojim hermetizmom, pisanjem iza sedam brava za koje su ključ imali samo odabrani kritičari.
NN: Najnoviju knjigu poezije "Strune" objavili ste u Banjaluci. Ovdje, između ostalog, dajete sjajno poređenje da je ista odgovornost obrađivanje voćaka i pisanje stihova. Kako, koliko i sa kojom pažnjom su "Strune" nastajale?
NEŠIĆ: Primanjem nekih važnih književnih nagrada, koje su podrazumijevale štampanje izabranih pjesama, desilo se da sam objavio nekoliko takvih knjiga, gdje sam među izabrane uvrštavao i nove pjesme. Bilo je vrijeme da konačno objavim knjigu novih stihova. Pišem sporo i sporadično, tako da su i "Strune" nastajale u dužem vremenskom ciklusu.
NN: Na koje savremene književnike, izdavače i događaje, kada su u pitanju Srbi u Hrvatskoj, je potrebno skrenuti pažnju široj javnosti?
NEŠIĆ: Većina srpskih književnika iz Hrvatske prognana je 1995. godine i oni danas žive u Srbiji, kao što su Anđelko Anušić, Mirko Demić, Zdravko Krstanović, Miloš Kordić, preminuli Nebojša Devetak. Ranije su iz Hrvatske došli preminuli Jovan Radulović i Milan Lalić, a u Beogradu živi i stvara Nikola Vujčić, rodom s Banije. Od pisaca koji žive i pišu u Hrvatskoj najznačajniji je Drago Kekanović. Skrenuo bih pažnju i na Đorđa Matića, književnika i esejistu koji se vratio u Hrvatsku nakon dvadesetogodišnjeg egzila.
NN: Direktor ste Kulturnog i naučnog centra "Milutin Milanković" u Dalju. Opišite nam neke od aktivnosti i uopšte ulogu ovog centra?
NEŠIĆ: Teško mi je to opisati u nekoliko rečenica. Prije nekoliko godina napisao sam monografiju Centra na dvjestotinak stranica i čini mi se da nisam sve obuhvatio. To treba doći i vidjeti. Milankovića je NASA uvrstila među 15 najznačajnijih naučnika svih vremena koji su se bavili Zemljom, a krateri na Mjesecu i Marsu nose njegovo ime. Kulturni i naučni centar ima sjedište u Milankovićevoj rodnoj kući u Dalju, na samoj obali Dunava. Kuća je uređena kao muzejski prostor na visokom tehnološkom nivou, u kojem se posjetiocima razgledanjem stalne postavke izložbe nudi edukativna priča o životu i djelu Milutina Milankovića.
NN: Milankovićev lik i djelo udjenuli ste u poeziju, i to na način da je Miroslav Aleksić zapisao da od Ruđera Boškovića do Vas niko toliko majstorski nije spojio fiziku i poeziju. Koliko je posvećenosti potrebno da bi čitalac u isto vrijeme osjećao lakoću i dubinu stiha kada je riječ o pjesmama o Milankoviću ili kome drugom? Da li je do jednostavnosti potrebno narasti, kako je govorio Gogolj?
NEŠIĆ: Ruđer Bošković je bio vrsni polihistor, naučnik, filozof i najbolji pjesnik na latinskom 18. vijeka. Nisam, naravno, ni naučnik, ni filozof, nego sam samo pokušao, baveći se Milankovićem, da ponešto od tematike ledenih doba i astronomije udjenem u poetske slike, onoliko koliko jedan laik može da se približi tumačenju svijeta nauke. Trudio sam se da to zvuči semantički prozirno i jednostavno jer se u poeziji u suštini sve svodi na temu ljubavi i smrti. S obzirom na tematiku, u pitanju je "ples na tankoj niti" kako kaže stih iz pjesme "Sunce i led". Sunce kao izvor života, a led kao uništitelj, ali i čuvar, kad preobrazbom u vodu raznosi život širom Zemljinog šara. Sve mjerimo kratkim ljudskim životima, a to nije podesna mjera u kosmičkim razmjerama. Iako nam se, s obzirom na igru brojki i velikih cifara tema čini irelevantna, o njoj ovisi ima li ili nema života. Poređenje s Ruđerom Boškovićem prijatelja pjesnika Miroslava Aleksića smatram izrazito subjektivnim i poetskom hiperbolom.
NN: Za kraj, recite nam kako vidite budućnost poezije?
NEŠIĆ: Onako kako sam rekao i u besjedi povodom "Velike bazjaške povelje", parafrazirajući Pašićev oksimoron: Spasa nama nema, ali propasti nećemo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
