PARIZ - Milovan Danojlić, srpski književnik i akademik, preminuo je danas u Francuskoj poslije kraće bolesti u 86. godini, a srpska književnost ostala je bez jednog od najplodnijih i najdarovitijih stvaralaca druge polovine 20. i prve dvije decenije 21. vijeka.
Rođen je 3. jula 1937. godine u selu Ivanovci, u Šumadiji. U rodnom selu završio je osnovnu školu, a niže razrede gimnazije u sedam kilometara udaljenom Ljigu. Gimnaziju je završio u Beogradu, da bi potom u ovom gradu i diplomirao na Odsjeku za romanistiku Filološkog fakulteta.
Po sopstvenom svjedočenju, ratne godine Drugog svjetskog rata doživljavao je kao nešto normalno, jer nije znao za drugačije. U intervjuima priznaće da je kao dijete mislio kako je prirodno da se ljudi ubijaju i začudio se kada su borbena dejstva prestala. Ta i takva dejstva su u njegovom kraju zbog revanšizma između partizana i četnika te Rezolucije informbiroa, kako će reći, trajala skoro sve do 1950. godine.
"Godine kasnog detinjstva, od 1946. do 1953, proživeo sam u teškim, mučnim prilikama. Porodica siromašna, nas braće mnogo. Otac strog i prestrog. Krajem leta 1953. godine odlučim da pobegnem od kuće. Profesor matematike kome su se moje prve pesme svidele dao mi je novac za voznu kartu i poželeo mi srećan put. Iste večeri stignem u Beograd. Bilo je leto", pisao je Danojlić o svom djetinjstvu.
U ljeto, kako će reći, seoska djeca idu bosa te je tako i on u veliki grad stigao bos.
"Prolaznici se čude meni, bosom, a ja se, opet, čudim njima. Baš je ugodno koračati bosonog po asfaltu i bezopasno - jer na asfaltu nema trnja. Ipak, od prve zarade sam kupio cipele. Tri godine sam se snalazio kako sam znao i umeo. Prodavao sam led, novine i, uz put, položio veliku maturu. Uporedo sa svim tim, mnogo sam čitao i pisao, pa sam tako, i nehotice, postao pisac", pričao je Danojlić svojevremeno.
U književnost je ušao knjigom pjesama "Urođenički psalmi" objavljenom 1957. u beogradskom "Nolitu", a dvije godine potom, dakle 1959, u Zagrebu objaviće zbirku pjesma "Nedelja" i knjigu pjesama za djecu "Kako spavaju tramvaji".
"U gradu Bauajombi, gde rastu jela i hrast/ Desilo se nešto što ne pamti ljudska istorija:/ Na prepad, bez ratovanja, deca su došla na vlast /I osnovala republiku pod imenom Viktorija", početak je poznate Danojlićeve pjesme "Dečji zakonik" iz njegove prve knjige pjesama za djecu.
"Kad sam bio mali, činilo mi se da sam prepušten na milost i nemilost odraslih koji su me okruživali. Kad god bi me neko uvredio, ili nezasluženo istukao, ili ponizio, osećao sam se kao žrtva neke teške nezakonitosti. Maštao sam o jednom zakonu koji bi štitio decu. Verujte da sam se takvim mislima vrlo ozbiljno nosio. Nešto od tih maštarija je ušlo i u ovaj prednacrt 'Dečjeg zakonika', koji vi, deco, kad porastete, treba da proširite i dopunite", obraćao se svojevremeno Danojlić svojim najmlađim čitaocima. On je još u formativnim godinama radio kao dopisnik "Republike", a novinarski zanat u mladosti pekao je u listovima "Borba", "Politika" i NIN. Od 1961. godine povremeno je odlazio u Francusku, a od 1984. godine živio je na relaciji Francuska - Srbija. Drugovao je sa Oskarom Davičom, Brankom Miljkovićem, Duškom Radovićem, Matijom Bećkovićem. Zajedno sa Bećkovićem često je odlazio kod Milovana Đilasa u vrijeme dok je ovaj bio disident, zbog čega je imao problema sa jugoslovenskim vlastima.
"Ovde sam imao mnogo problema. Pratili su me, slušali telefon, zvali na informativne razgovore, opominjali. Bili su pristojni, ali su stalno imali nekih primedaba. Nisu bili surovi, ali shvatio sam da ne mogu ovde da živim. Odselio sam se u Francusku 1984. da počnem od nule. I nije mi bilo loše. Poznavao sam neke ljude, dobio tri preporuke uglednih ličnost, a opet sam šest-sedam godina čekao papire. Morao sam da počnem da radim", govorio je Danojlić sam priznajući da je ispočetka u Francuskoj bio poznat kao "kurir koji čita Platona", ali je brzo postao čuven i po prevodima djela Šekspira, Bodlera, Brodskog, Siorana, Aragona, Paunda, Jejtsa, Joneska, Klodela sa francuskog i engleskog jezika.
Danojlić je živio u Poatjeu, gdje je najviše godina proveo na tamošnjem univerzitetu kao lektor za francuski jezik.
Od kraja pedesetih godina prošlog vijeka sve do ove godine, kada mu je u izdanju "Srpske književne zadruge" objevljena zbirka poezije "Ispovest na trgu", bio je veoma aktivan u književnom životu. Objavio je preko 70 knjiga, kako poezije, tako i proze, esejistike i književne kritike.
Njegove dokumentarno-fikcijske knjige "Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju" (1977) i "Dragi moj Petroviću" (1986) doživjele su velike tiraže i objavljene su u više izdanja, a kao vrstan romanopisac potvrdio se knjigama "Senke oko kuće" (1980) "Oslobodioci i izdajnici" (1997) i "Balada o siromaštvu" (1999).
Za "Oslobodioce i izdajnike" nagrađen je i NIN-ovom nagradom.
"I u ovoj, i u drugim mojim knjigama, sve je autobiografsko, i sve je u isti mah, izmišljeno. Iskustva su doživljena, osećanja su autentična, a likovi i situacije su izmišljeni - tačnije, i njih sam nekad, negde, video, ali ne bih mogao reći kad i gde. Moj deda je, recimo, sažet portret tolikih naših staraca koje sam slušao i gledao u životu; takvi su i ujak, i stric, i baba... Rekao bih da sam u rodu sa celim jednim narodom: u Srbiji imam 100.000 deda, i 100.000 ujaka, i 100.000 stričeva... Brojna je to familija, u kojoj teško razlikujem žive od mrtvih", riječi su Milovana Danojlića iz jednog intervjua koji je dao krajem prošlog vijeka povodom NIN-ove nagrade.
Danojlić je dobitnik i brojnih drugih nagrada, u koje ubrajamo nagrade sa imenima Branka Ćopića, Isidore Sekulić, Desanke Maksimović, Radeta Drainca. Između ostalih, dobitnik je "Vitalove" nagrade i "Književnog vijenca Kozare" u Prijedoru.
Milovan Danojlić jedan je od prvih ljudi koji je formirao svoj legat u Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju "Adligat", odnosno Biblioteci Lazić, nedugo nakon njenog ponovnog otvaranja za javnost 2009. godine.
Nakon osnivanja Udruženja i Muzeja srpske književnosti (2012), njegov legat smješten je u prostorije Muzeja i zvanično otvoren 2018. godine.
Ove godine postaće i redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), a dopisni član postao je 2000. godine. U rodnom selu podigao je crkvu.
"Gradio sam je isključivo od svojih para zarađenih pisanjem. Ni od koga nisam tražio niti uzeo dinara. Štedeo sam godinama. Crkvu poklanjam ljiškoj parohiji, kojoj moje selo pripada, odnosno ovom narodu", isticao je Milovan Danojlić u trenucima kada je postajao zadužbinar. Bogomolju u rodnom selu posvetio je Svetom Nikoli, krsnoj slavi svoje porodice.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.