BANJALUKA - Svečana akademija 61. "Kočićevog zbora" održana je u subotu uveče na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske, kada je Predragu Bjeloševiću uručena Kočićeva nagrada.
Zahvaljujući za dodijeljeno priznanje, Bjelošević je održao svečanu besjedu, kazavši da je Kočićeva nagrada počast koja obavezuje.
"Književna nagrada koja nosi ime Petra Kočića za mene kao pisca rođenog i ukorijenjenog u zavičaju ovog maga riječi nije samo čast. Kočićevo ime obavezuje na više, jer je odavno, i među piscima i među narodom, postalo sinonim slobode, jezika i moralne nepokolebljivosti. Zato ovu nagradu primam sa dubokom zahvalnošću, ali i sa osjećanjem obaveze", kazao je Bjelošević.
On je zahvalio žiriju koji je, kako će reći, u njegovom književnom radu prepoznao vrijednost dostojnu ovog priznanja, Organizacionom odboru 61. "Kočićevog zbora" i svima koji su kroz decenije čuvali ime velikog pisca i narodnog tribuna.
"A večeras želim da zahvalim i Petru Kočiću, koliko god neobično zvučalo zahvaljivati se piscu koji nas je napustio prije 110 godina, ali koji nam se, gospodo, u mnogo čemu još nije prestao obraćati. Kočić je naš savremenik. I danas je jedan od najaktuelnijih srpskih pisaca. Njegove teme i stavovi nisu iscrpljeni, mada su se društvene i političke prilike mijenjale kao i carevine, granice pomjerale, ali su ostala ista pitanja koja je želio da rastabiri sa svojim narodom: šta znači čovjekova sloboda, šta pravda, šta znači biti svoj na svome, govoriti svojim jezikom i pisati svojim pismom, koliko čovjek može izdržati poniženje i gdje počinje onaj trenutak kada više ne pristaje", istakao je Bjelošević, dodajući da Kočićeva književnost zasnovana na ljudskoj istini trajno nastavlja da govori, jer ne pripada jednom vremenu. Kočić je, reći će Bjelošević, u srpsku književnost unio ljepotu i tragizam krajiškog sela, ali taj prostor kod njega nije ostao provincija.
"Postao je svijet. U tome se i prepoznaje veličina pisca: da ono zavičajno učini opštim, da lokalni govor pretvori u jezik umjetnosti, a sudbinu jednog čovjeka u sliku ljudske sudbine. Zato junaci njegovih pripovjedaka žive i danas, ne kao muzejske figure, nego kao ljudi čije osobine, slabosti, rane i pobune prepoznajemo u sebi i oko sebe. Zar nas otimačina Vukove srcem uređivane šumice od strane spa'ije i vlasti iz pripovijetke "Vukov gaj" odmah ne asocira na ovovremeni pokušaj oduzimanja narodnog prava na ono što je gruntom vjekovno njegovo: srpske šume, vode, kućišta i na kraju svega - do oduzimanja slobode", naveo je dobitnik Kočićeve nagrade.
U priči Simeuna Đaka, neumornog pripovjedača i zanesenjaka, dodaje Bjelošević, miješaju se stvarnost i legenda sve dok priča ne postane način da se nadraste sopstvena nemoć.
"Zar i danas ne poznajemo ljude koji su svoju muku pretvorili u priču, koji se brane humorom, pretjerivanjem i maštom?! U liku Mračajskog prote; mračnom i protivrječnom, osamljenom, razjedenom sumnjom i unutrašnjim ranama; Kočić ukazuje na čovjeka kojeg ne ugrožava samo nepravedan poredak izvana, nego i nemir koji mu se uselio u dušu. Upravo u ovoj priči Kočić pokazuje da nije samo vrhunski pisac, nego i izvanredan psiholog", obrazložio je Bjelošević.
Priču "Sudanija", po njegovim riječima, možemo doživjeti kao preteču teatra apsurda.
"Zakon više nije mjera pravde, nego maska sile. Kočić je u njoj mnogo prije nego što je moderna književnost počela ukazivati na birokratski virusni košmar pokazao kako strana vlast može stvoriti stvarnost u kojoj je razum nemoćan, a jedino bezumlje dosljedno. 'Mrguda' nosi drugu vrstu tragike; snagu i ranjivost žene sputane sredinom koja teško prašta pravo na vlastitu prirodu i strast. U njoj nema ukrasa ni idealizacije; ima života koji traži punoću, a nalazi ograničenja. Zato Mrguda nije samo lik iz jednog krajiškog vremena: ona je trajno pitanje koliko zajednica dopušta čovjeku, a posebno ženi, da bude ono što jeste", primijetio je Bjelošević.
U "Jazavcu pred sudom", besjedio je u nastavku Bjelošević, Kočić je stvorio jedno od najsnažnijih djela srpske satirične književnosti.
"David Štrbac nije samo dovitljivi seljak koji nadmudruje činovnike tuđinske vlasti. On je čovjek kome su oduzeli pravo, ali mu nisu mogli oduzeti razum; čovjek koga su ponizili, a koji je iz poniženja stvorio oružje u jeziku. Njegov jezik je čas pokoran, čas podrugljiv, ali uvijek britak i slobodan", rekao je Bjelošević, dajući još niz primjera iz Kočićevog djela koja ovoga pisca čine našim savremenikom.
Bjelošević je podvukao da Kočićev patriotizam nije nikada bio svečana poza.
"Plaćao ga je zatvorom, progonima, siromaštvom i ličnom žrtvom. Ljubav prema narodu kod njega nije bila velika riječ, nego velika odgovornost. Zato smatram da Kočića ne slavimo istinski onda kada samo slavimo njegovo ime, nego onda kada smo spremni da čujemo i ono što nam njegovo djelo i danas zamjera. Nakon teških ratnih i poslijeratnih godina u Republici Srpskoj, s razlogom smo 30 godina bili okrenuti neposrednim egzistencijalnim potrebama naroda. Trebalo je obnoviti kuće, škole, puteve, privredu i vjeru u sutrašnjicu. Ali prošlo je dovoljno vremena, istina, pri stalnim iskušenjima, da moramo odvojiti za kulturu i umjetnost više prostora, više vremena i više sredstava", smatra Bjelošević, podvlačeći da sredstva za umjetnost ne bi trebalo posmatrati kao milostinju stvaraocima, nego kao ulaganje u duhovnu snagu naroda u interesu razvoja međunarodne kulturne i umjetničke vidljivosti Republike Srpske u svijetu.
Naši pisci, muzičari, horovi, glumci i likovni umjetnici, zaključiće Bjelošević, svojim djelima odviše izlaze iz lokalnih okvira i pronalaze put do međunarodne kulturne scene, što govori da naš dar nije slučajan proboj pojedinca, nego prepoznatljivo prisustvo umjetnosti i umjetnika Republike Srpske u svjetskim okvirima.
"Kočić nam je i u tome dobar primjer. On je jezikom svojih Stričića i Zmijanja stigao u srpsku književnost, a iz srpske književnosti u trajnu riznicu svjetskog duhovnog i književnog blaga. Nije postao veliki tako što se odrekao svoga porijekla i roda, kao što to čine pojedinci, nego tako što ga je uzdigao do univerzalne ljudske vrijednosti. Zato Kočića moramo slaviti sa još više prisustva njegovih djela u savremenim medijima i obrazovnom sistemu, više ga prevoditi i praviti filmske i radijske obrade njegovog lika i djela, preduzimati sve da preko godine oživimo njegove Stričiće ispod Kočićeve glavice, možda na način da se u školi koja se svela na jedva tridesetak đaka sagradi rezidencija za domaće i strane pisce", kazao je, između ostalog, Bjelošević, dodajući na kraju da bi društvo u cjelini trebalo da odgovori na Kočićevo pitanje "Ideš li, rode?", te da zajedno krene putem jezika, slobode, knjige i stvaralaštva, da Kočića ne slavimo uspomenom, nego djelom, i da ne živimo samo od veličine predaka, nego da stvaramo uslove za veličinu onih koji jesu i koji dolaze.
Bjeloševiću je nagradu uručio ministar prosvjete i kulture Republike Srpske Borivoje Golubović, koji je takođe održao kraću besjedu.
Publika u Narodnom pozorištu Republike Srpske je imala priliku da pogleda i izložbu "Petar Kočić sa nama" Nebojše Kostreševića, dok je na samoj svečanoj akademiji i nagrada "Zmijanjče" uručena Ivoni Arsić, učenici Osnovne škole "Boško Buha" iz Štrbaca kod Rudog, za njen nadahnuti pjesnički rad.
Bogat kulturno-umjetnički program svečane akademije obilježio je glumački nastup Nebojše Dugalića u liku Kočićevom, kao i nastupi gostiju pjesnika: Vlaste Cenića iz Kočana kod Doljevca, Zorana Hr. Radisavljevića iz Beograda, Gorana Mrakića iz Temišvara, Željke Avrić iz Sremske Mitrovice i Andrije Radulovića iz Podgorice. Takođe, na akademiji je nastupio i Nikola Milaković, glumac Dječijeg pozorišta Republike Srpske, a publika je u više navrata čula Gudački orkestar Narodnog pozorišta Republike Srpske, kojim je dirigovao Dušan V. Urošević. Svečanosti su prisustvovali predstavnici javnog, kulturnog i političkog života Republike Srpske, a dio kulturno-umjetničkog programa u nedjelju se preselio i u Stričiće, gdje je ispred Osnovne škole "Petar Kočić" publika još jednom čula ovogodišnjeg dobitnika Kočićeve nagrade.