BANJALUKA - Ratko Đogatović, književnik iz Banjaluke, u tekućoj godini objavio je novu knjigu kratkih zapisa "Rekvijem za moje priče" u izdanju "Art printa", a recenzent knjige Radmilo V. Radovanović kaže da je riječ o autobiografskim crticama o pitanjima koja najčešće postavljaju i sami čitaoci.
Sam Đogatović, ovim povodom, kaže da je čovjek koji je stvaralac i umjetnik neizrecivo bogat čovjek.
"Prije svega, bogat je u onom duhovnom i moralnom smislu, još ako svojim djelom donosi originalnost i nešto novo kao kvalitet, onda je izuzetan. To je zbilja teško postići, s obzirom na to kako je danas poznato gotovo sve. Sada, kada je odbačena ona tradicionalna, a svojim dobrim dijelom, isprazna savremena umjetnost, teško je pronaći svoj put. Danas, kad svako umišlja da može lako stvoriti neko umjetničko djelo, djela pravih umjetnika ostaju nezapažena i skrajnuta, izgubljena u histeriji potrošačkog kiča", navodi Đogatović.
Uvjeren je da se nikada kao danas nije toliko stvaralo, a nikad manje konzumirala umjetnost.
"Ali to je slučaj isključivo kod nas, gdje je već ekonomski neisplativo biti umjetnik, jer, ne postoji ni zainteresovana kulturna javnost, niti postoji obrazovana publika, sve se svodi na simboličnu degustaciju i promociju. Tako mi ispadamo za kulturu nepismeni i spremni smo je potcjenjivati, a sami umjetnici nemaju ni pravu društvenu afirmaciju niti materijalnu satisfakciju. Ali oni su odabrani da pišu i da stvaraju samim imperativom svoga talenta", ističe Đogatović.
Književnik svoje novo djelo otvara autopoetičkim zapisom "Bilježim, ćutim".
"Možda ličim na nekog čudaka, ali ja sam najnormalnija osoba na svijetu. Držim se one maksime: Čovjek je loš, ljudi su zli, svijet je odvratan. Držim je se, kao svog putokaza. Promijeniti ništa ne mogu, niti uticati. Mogu jedino svojim primjerom pokazati koliko nisam dio njihovog svijeta. Pripadam isključivo sebi, brat svima i nikome", zapisao je Đogatović u uvodu "Rekvijema za moje priče".
Radmilo Radovanović piše da je Đogatovićev "Rekvijem" njegova lirska priča samoće i "poezije opštenja".
"Poistovjećivanje početka i kraja koji se vrši u jeziku, kod Đogatovića podrazumijeva prelaz koji obuhvata i čovjeka i riječi. On djeluje na riječ isto koliko i ona djeluje na njega. Đogatovićev stav o riječi razlikuje se od stava običnog čovjeka koji se služi jezikom. Svaki put kada se služimo riječima, mi vršimo nasilje nad njima. Đogatović se ne služi riječima, već on služi njima. Služeći im, on ih vraća njihovoj izvornoj prirodi, omogućujući im da se vrate svom pravom biću", obrazlaže Radovanović.
Recenzent knjige dodaje da je čovjek vječiti pobunjenik i gubitnik, reklo bi se nesrećnik poput tamne strane mjeseca.
"Đogatović je u ovim svojim lirskim zapisima ispisivao svoj lični univerzum, neku vrstu svog testamenta. On je postao totalni ispisnik samoga sebe. Kao i Heraklit koji je pobjegao iz Atine kako bi živio kao pustinjak u jednoj kolibici. Nešto slično je i sa životom sa izvrsnim perom našeg Ratka Đogatovića. U njega je pesimizam prvorazredni postament optimizma. Kod Đogatovića u ovoj knjizi možemo otkriti zanimljivost forme, njenu dinamiku, tekstualnost, hibridnost književnog postupka. On nam je otkrio svoju sudbinu i sudbinu ljudi i ideja. On se u ovim lirskim zapisima bavio poetikom lične sudbine, a manje poetikom i antipoetikom istorije", primjećuje Radovanović.
Ratko Đogatović rođen je 1956. godine u Šnjegotini Srednjoj, u opštini Čelinac. Odrastao je i školovao se u Banjaluci, gdje i danas živi i stvara. Poznat je po svojim minimalističkim pjesmama, haiku poeziji, te po tome što je tvorac kratke zapisničke forme i aforistike. Do sada je objavio oko 70 knjiga, uglavnom poezije za koju je nagrađivan, a koja je prevođena na strane jezike i zastupljena u izborima i antologijama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
