Ko sam, šta sam, ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne, u magli i memli, živio sam usput, k'o da sanjam, kao mnogi drugi, na toj zemlji, stihovi su pjesnika Sergeja Aleksandroviča Jesenjina koji možda i najbolje opisuju njegov život, dok je Maksim Gorki za jednog od najboljih i najomiljenijih ruskih, ali i svjetskih pjesnika rekao: "Prijatelji su ga napijali vinom, a žene su mu pile krv. Živio je skromno, gotovo siromaški. Nije imao nikakav imetak, osim kofera i onog što u njih stane".
Djetinjstvo i školovanje
Sergej Aleksandrovič Jesenjin rođen je u selu Konstantinovo u Rjazanjskom regionu 3. oktobra 1895. godine u seoskoj porodici, od oca Aleksandra Nikitiča Jesenjina i majke Tatjane Fjodorovne Titove. Poeziju je počeo da piše sa devet godina. Godine 1904. je pošao u Konstantinovsku školu, poslije čijeg završetka 1909. počinje da studira u crkvenoj drugorazrednoj učiteljskoj školi u Spas-Klepikama. Po završetku škole, u jesen 1912. godine, preselio se u Moskvu i počeo da radi kao lektor u štampariji. Već 1913. paralelno s poslom pohađao je studije kao "dobrovoljni slušalac" na Moskovskom gradskom narodnom univerzitetu Šanjavskog, na istorijsko-filozofskom odsjeku, te se intenzivno družio sa pjesnicima Surikovskog književno-muzičkog kružoka.
Pjesništvo i poroci
U dječjem časopisu "Mirok" 1914. godine su prvi put objavljene pjesme Jesenjina, posljednjeg pjesnika sela, kako je sam sebe nazivao, čovjeka čiji su stihovi čitani i u svemiru: Jurij Gagarin, pilot sovjetskog ratnog vazduhoplovstva i sovjetski kosmonaut, prvi čovjek koji je otputovao u svemir, završavajući svoj herojski uzlet u svemirskom brodu čitao je Jesenjinove stihove.
Godine 1915. mladi pjesnik preselio se u Sankt Peterburg, gdje je upoznao Aleksandra Bloka, Sergeja Gorodeckog, Nikolaja Kljujeva i Andreja Belog, kojima je recitovao svoje pjesme, te uz njihovu pomoć izgradio svoju poetiku i postao poznat u književnim krugovima.
U januaru 1916. godine Jesenjin je dobio poziv za Prvi svjetski rat i zahvaljujući zalaganjima drugova dobio je zvanje bolničara u Carskoseoskom vojno-bolničkom vozu br. 143 Njenog visočanstva carice Aleksandre Fjodorovne. U to vrijeme se zbližio s grupom "Novoseoskih pjesnika" i izdao prvu zbirku "Radunica", koja ga je učinila poznatim.
U periodu kad se Jesenjin bavio imažinizmom, pravcem u kojem pisci zagovaraju slikovitost pjesničkog izraza, izražavaju se jezgrovito, često odstupaju od gramatičkih pravila i štede na stilskim sredstvima, izašlo je nekoliko zbirki pjesama "Trerjadnica" i "Ispovijest huligana", "Pjesme kavgadžije", "Moskva kafanska", a njegove najpoznatije pjesme su "Pjesma o keruši", "Molitva za umrle", "Pismo majci", "Kafanska Moskva" i njegova posljednja pjesma "Doviđenja, druže, doviđenja".
Godine 1924. Jesenjin je riješio da napusti imažinizam, pravac koji su u Rusiji pored njega zastupali Anatolije Marijengof, Vadim Šeršenevič, Rurik Ivnev, Aleksandar Kusikov, Ivan Gruzinov i Matvej Rojzman, a u novinama su počeli da se pojavljuju kritički članci o njemu koji su ga optuživali za alkoholizam, vandalizam po hotelskim sobama, svađe i druge antisocijalne postupke, iako je pjesnik i sam svojim ponašanjem ponekad davao osnov za te kritike. Protiv Jesenjina je bilo podignuto nekoliko krivičnih prijava zbog huliganstva.
Tadašnja sovjetska vlast se "brinula" za Jesenjinovo zdravstveno stanje pa tako u pismu Hristijana Rakovskog Feliksu Dzeržinskom od 25. oktobra 1925. godine Rakovski moli "da se spasi život poznatog pjesnika - nesumnjivo najtalentovanijeg u našem Savezu", predlažući: "Pozovite ga k sebi i pošaljite zajedno s njim u sanatorijum druga, koji mu ne bi dozvoljavao pijančenje".
Krajem novembra 1925. godine pjesnik je smješten na psihoneurološku kliniku Moskovskog univerziteta, a to je znalo samo nekoliko bliskih ljudi. U decembru iste godine napustio je kliniku, uzeo sa štedne knjižice skoro sav novac i otišao u Lenjingrad, gdje je odsjeo u sobi broj 5 hotela "Angleter".
Privatni život
Godine 1913. Jesenjin se upoznao s Anom Romanovnom Izrjadnovom, koja je radila kao lektor u štampariji "Društva I. D. Sitina", gdje je Jesenjin počeo da radi po dolasku u Moskvu. Neko vrijeme su se zabavljali i počeli da žive zajedno. Naredne godine Ana je rodila sina po imenu Jurij, a zatim su se ona i Sergej razišli.
Tokom 1917. godine pjesnik se upoznao i vjenčao sa ruskom glumicom Zinaidom Rajh. U tom braku rođeni su kćerka Tatjana i sin Konstantin, da bi krajem 1919. Jesenjin napustio porodicu, a 19. februara 1921. podnio zahtjev za razvod braka.
U jesen iste godine Jesenjin se upoznaje s američkom plesačicom Isidorom Dankan, koju je nakon šest mjeseci i oženio, a koja je bila njegova najveća ljubav. Poslije svadbe Jesenjin je, opčinjen Isidorom, s njom putovao na turneje po Evropi i SAD od maja 1922. do avgusta 1923. godine. Neobično je bilo to da on nije govorio strane jezike, dok je ona znala samo nekoliko riječi ruskog. Opisujući taj savez, istoričari obično naglašavaju njegovu ljubavno-skandaloznu stranu jer su ova dva umjetnika nesumnjivo zbližila i odnose stvaralaštva. Brak sa Isidorom nije dugo trajao te se u avgustu 1923. godine Jesenjin vratio u Moskvu.
Nakon propalog braka sa slavnom plesačicom, pjesnik upoznaje glumicu Avgustu Miklaševsku, kojoj je posvetio sedam neobično intimnih pjesama iz ciklusa "Ljubav huligana", da bi polovinom 1924. godine dobio sina Aleksandra, poslije kratke romanse sa pjesnikinjom i prevodiocem Nadeždom Volpin.
U septembru 1925. godine Jesenjin se oženio treći put, Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom Lava Tolstoja, koja je tada bila šef biblioteke Saveza pisaca. Taj brak mu takođe nije donio sreću i uskoro se raspao.
(Samo)ubistvo
U Lenjingradu, u hotelu "Angleter" u koji je otišao nakon napuštanja psihoneurološke klinike, 27. decembra 1925. godine po nekim istorijskim zapisima Jesenjin je bio zamišljen i tužan. Poslije večere je dugo sjedio sam, nervozno pušeći: "Umoran, duševno bolestan, očajan, on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noć punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje i trlja čelo. Rob utisaka i pretjeranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utučen, ostaje tako do ponoći i do bezumne svijesti kada usplahireno počinje juriti hodnicima hotela".
Zatim je otišao u svoju sobu, nožem prerezao vene, preko cijevi za parno grijanje prebacio uže od prtljage, navukao omču oko vrata i poslije ponoći između 27. i 28. decembra izvršio trostruko samoubistvo.
Poslije komemoracije u Savezu pjesnika u Lenjingradu tijelo Jesenjina bilo je prevezeno vozom u Moskvu, gdje je takođe bio organizovan oproštaj sa učešćem rodbine i prijatelja pokojnika. Sahranjen je 31. decembra 1925. godine u Moskvi na Vaganjkovskom groblju. Ali, od njegove smrti pa sve do danas postoji sumnja da je Jesenjinovo samoubistvo zapravo bilo ubistvo po nalogu agenata zvanične sovjetske vlasti.
Pišući razumljivo, glasom srca, iskreno i surovo, koristeći teme pune nade u bolje sutra, ušao je pod kožu svima koji su ga čitali. Bio je bez sumnje jedan od najvećih svjetskih pjesnika, čije će pjesme živjeti vječno. Jer, kako je zapisao Izet Sarajlić, bh. istoričar filozofije, publicista, prevodilac i pjesnik: "Sve druge pjesnike moguće je tumačiti, Jesenjina je dovoljno čitati".
Pismo majci
Jesi l' živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek' naveče nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
Zbog mene veoma zabrinutu
I da ideš svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
Uvijek isto priviđenje muči:
Kako su u krčmi finski nož
U srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
Da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan,
I srce mi živi samo snom,
Da što prije pobjegnem od jada
I vratim se u naš niski dom.
Vratiću se kad u našem vrtu
Rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
Budiš me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit' odsanjane snove,
Nek miruje ono čega ne bi:
Odveć rano zamoren životom,
Samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
Svjetlo što mi sija istim žarom.
Umiri se! Nemoj da te često
Viđaju onako zabrinutu,
I ne idi svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.
Citati
* U oluji i buri kraj nedaća svih, uz teške gubitke i tugu kletu, biti prirodan, nasmijan i tih najveća je umjetnost na svijetu.
* Ko je ljubio, taj ne ljubi više. Izgorjelog nikog ne zapali.
* Umrijeti nije ništa novo na ovom svijetu, al' ni živjeti nije baš najnovije.
* Često sam odlazio. I okretao se i kažu tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. I ništa nije bilo isto, ni pejzaži, ni ljudi, ni ja. Shvatio sam da ne treba se vraćati, ono što je bilo lijepo neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati…
* Kad jednom prekineš, ne možeš više bez čvora nastaviti prekinutu nit.
* Sjećanje je jedini svjedok da si imao nekoga ko možda i nije bio tvoj.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.