Sonja Obradović Šupeta po zvanju je diplomirani inženjer građevine, a po opredjeljenju pjesnikinja, što je dokazala svojim pjesničkim prvencem pod nazivom "Gerber".
Knjigu je objavio "Soboli Books" iz Aranđelovca, a nakon promocije u ovom gradu, knjiga će biti predstavljena i u Banjaluci.
Promocija je zakazana za danas u 17 časova u amfiteatru Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta, a tim povodom ova Fočanka sa banjalučkom adresom govorila je za "Nezavisne novine".
NN: Za početak nam recite kada ste počeli da pišete poeziju i šta Vam je poezija predstavljala u početku, a šta danas?
OBRADOVIĆ ŠUPETA: U mom svijetu poezija je oduvijek bila bijeg od realnosti, poziv na kratki broj kad nemam od koga tražiti pomoć ili me niko ne sluša. Vrlo rano su se javili interesi za tu vrstu izražaja, međutim najstarija pjesma iz ove zbirke je pisana kad sam bila drugi razred gimnazije. Nikome nisam govorila da pišem, bilo me sramota, ili nešto gore, kao da se ta vrsta ekspresije kosila sa mojim pravim karakterom, gdje su emocije bile zakopane u dubine svijesti kojima nisam više nazirala trag. To mi je bio i cilj, da ih zagubim, kako bih preživjela ovaj surovi svijet ostavši dostojanstveno nedodirljiva. Trebalo mi je vremena da u zrelijim godinama izronim te dragocjene bisere, zbog kojih se život zna žrtvovati. A danas, danas sam poeziju pretvorila u vlastito oružje. Ogoljena, bijesna ranjivost postala je ekvivalent dominantnom dobrovoljnom samopouzdanju, ili se samo transformisala u njega.
NN: Naslov zbirke je "Gerber". Šta za Vas predstavlja taj cvijet i zašto ste odlučili da upravo on bude naslov knjige?
OBRADOVIĆ ŠUPETA: Primarno, nije mi bio cilj da prva asocijacija naslova bude cvijet jer ja dugo nemam zajedničkih tačaka sa botanikom, ali sa teorijom statike imam. Gerber jeste zanosni cvijet, popunjen harmonijom boja i zgodnim primjerom geometrijske progresije u prirodi. Isto tako, naziv za statički određen sistem povezan potrebnim brojem unutrašnjih veza između statički zavisnih elemenata jeste takođe gerber. Glavna i najintenzivnija misao koja me dovela do ideje za naslov jeste upravo taj poziv na skupljanje najfinijih čestica duše na jednom mjestu, gdje je tijelo zavisno od sila koje ga drže zajedno, bez koga svako uvjerenje blijedi u bezličnoj prolaznosti. Od momenta kako se bavim potragom za tehničkim rješenjima u građevini, imam drugačiji osvrt na suštinu postojanja. Od tada se često uhvatim u koštac sa sljedećim mislima: Kad pronađeš ljubav u surovome, pronaći ćeš i mudrost u bezazlenom.
NN: U pjesmi "Voljena starica" odajete počast baki Ilinki. Koje njene osobine ili uspomene su najviše uticale na Vas?
OBRADOVIĆ ŠUPETA: Zamislite da ste poznavali nekoga čiju dubinu duše ne možete dotaći. Bezuslovna ljubav koja posrami i najčistija srca, bezvremenska mudrost, fatumski drenirana kroz vene stare devet decenija, gotovo nepogrešive tačnosti, od koje strepi i najpodlija lukavština. To je nešto što niko ne može zaboraviti, niti se takvi darovi dobijaju na lijepe oči, niti se mogu kupiti, ni ukrasti, ali ćete i te kako pamtiti njihove vlasnike. Takva je bila ta žena, sve je kod nje bilo potkrijepljeno djelima, i životom u svrsi, a priče ukrašene dramatičnim narativom i radoznalom igrom riječi. Čak i običan razgovor sa njom bio je pun razigranih zagonetki. Živjela je poštujući prirodu, bez obzira na političke režime, koji su mijenjali oblike kroz decenije. Ona od njih nije imala nikakav interes, već od svojih poštenih ruku i rada. U njoj sam vidjela najdublju konekciju sa sobom, prirodom, Bogom, istinom. Uticalo je dosta uspomena na mene, vremena provedenog s njom, navika, lekcija, a najviše to što je bila pravi prijatelj, ne samo meni, to je zračila njena ličnost prema svakom živom biću.
NN: U pjesmama se pojavljuju članovi porodice, ali i mačak Tošo i ovčice. Šta Vam je omogućilo da kroz životinje izrazite osjećanja koja bi možda bilo teže reći direktno i da li ste imali književne uzore u tom polju?
OBRADOVIĆ ŠUPETA: Naprotiv, meni je uvijek bilo lakše izraziti emocije prema životinjama, nego bilo kakve duboke osjećaje prema ljudima. Životinje su bića bezuslovne ljubavi prema vama, neće vas povrijediti, niti lagati iz sujete, imati viši lukavi interes. One su zahvalne što postoje, a na vama je da ih čuvate i skupite nešto hrane za zimu, a one vama dug vraćaju svojim vrlinama, za šta ih je Bog i dao. Prema ljudima je teško izraziti bilo šta, jer mi suštinski izbjegavamo rezonovati sa svima, niti možemo sa sigurnošću znati koliko ostali odolijevaju izdaji. Kad upoznate životinje, u ljudima ćete pronaći mnoge nedostatke, a, zamislite apsurda, čovjek ima sposobnost da rezonuje sve svjesno, bira vrline duše, ali će rijetko koji da odoli slabostima i otvori dušu kao što znaju životinje. Stara je izreka o povjerenju opisala ljude kroz životinje: "Čovjek je čovjeku vuk", a nijedan vuk nije prema drugom toliki dušman kao što čovjek mašta da bude drugom čovjeku.
NN: Koristite motive iz tehnike i svakodnevnog rada, a takve su pjesme "Beton" i "Digitron". Kako su se ti motivi našli u Vašoj poeziji?
OBRADOVIĆ ŠUPETA: Nisam još čula da je neko opisivao u poeziji takve pojave. Bilo mi je interesantno i nadasve autentično upravo zbog toga, ali se u pozadini svega možda stvarno nazire neko logično objašnjenje. Oduvijek je poezija bila zgodno sredstvo za iskazivanje dubokih poriva ličnosti, to takođe mogu biti traume, teško proživljeni periodi, borbe... Mislim da su to neki od opravdanih razloga koji utiču na to da se korijenje usamljenosti proširi na nova polja. U početku ta polja budu jalova, a korijenje se sve dublje zariva u stijenu, a kad naše moćne, smjele, trpeljive ruke očiste korov i preoru, zaliju tlo, dolazimo do novih plodova stvaralaštva, nove vrste refleksije. Moj život se počeo ogledati u tim poljima, zbog čega vjerujem da tu leži odgovor za dobru žetvu rajskih plodova.
NN: Naspram porodične topline i tehnike, pišete o pravoslavnoj vjeri i istorijskom pamćenju. Kako pronalazite ličnu mjeru između intimnog iskustva i širih tema pripadnosti?
OBRADOVIĆ ŠUPETA: A šta da vam kažem, Hercegovina je to... Drugačije je kad osjetite kako vam krv ključa u venama, geni privlače surovu istinu, strast prerušenu u sramotu. Vi to negdje morate izbaciti, mene ljudi nisu mogli upoznati dok sam se skrivala od svojih pobuda i upoznala sebe kroz svijet. Sada imate priliku vidjeti strast suzbijanu tri decenije, misli prećutkivane, osjećanja zauzdana. Ovo sam ja, upoznala sam svijet kroz sebe, a moje korijenje je bilo hrana plodovima sve ovo vrijeme. Sve je to rezultiralo da se moja intimna priroda pretoči u jasnu formu, nakon čega je slijedilo povezivanje sa sopstvom, mrseći se u čvorove nasljeđa mojih predaka, koje planiram nastaviti i ubuduće da njegujem.