BANJALUKA – Stevo Grabovac, sedamdeseti dobitnik NIN-ove nagrade kritike za roman „Poslije zabave“, bio je gost Nezavisnih novina i tom prilikom pričao kako o nagrađenom romanu i svojoj književnosti, tako i o pompi u kojoj se našao nakon dobijanja prestižnog priznanja, te pitanju da li umjetnik može ostati apolitičan danas kada je politika ušla u sve pore društva.
Odmah na početku, Grabovac je razbio famu o piscu radniku, rekavši da je istorija književnosti prije njega poznavala mnoge književnike koji su se bavili težim ili lakšim fizičkim poslovima.
„Prvi roman sam napisao u auto-praonici i meni je to u tom trenutku bilo sasvim normalno, kao što sam drugi roman napisao radeći u trgovini. To su za mene sasvim obične stvari. Za neke ljude čudno zvuči, ali ja nisam ni prvi ni posljednji pisac radnik. Njih je bilo mnoštvo, pogotovo u Americi. Ne znam zašto se od toga pravi fama“, skroman je Grabovac. Pisac je, potom, pričao o nagrađenom romanu koji je u prvoj verziji napisan na čak osam stotina stranica.
„Tri stotine stranica sam sam odbacio, prije nego što je rukopis dospio u ruke Marije Pejić, urednice Imprimatura. Ostalo je Marija sredila i odbacila. Ona je uradila fantastičan urednički posao. Zapravo, radili smo zajedničkim snagama. Danas često kod mladih pisaca, pjesnika pogotovo, postoji emotivna veza sa tekstom. To je greška. Ne ti trebalo emotivno da se vežemo za tekst i kao što pišemo olovkom, trebalo bi da znamo pisati i gumicom“, navodi Grabovac.
On je otkrio da je počeo da piše dva romana, roman o ocu i roman o zločinu nad romskom djecom u Brodu 1992. godine, da bi vremenom te dvije priče spojio u jednu.
„U suštini, ja sam počeo da pišem roman o ocu. To je bila početna zamisao. Kasnije sam tu priču o ocu povezao sa pričom o zločinu nad romskom djecom 1992. godine, a poveznica je bila jednostavna. Moj otac se jeste bavio istraživanjem ratnih zločina i htio ili ne, te dvije priče bi se svakako spojile. Ja samo nisam u trenutku kada sam počeo da pišem to uvidio“, kaže Grabovac. Najteže mu je bilo u radu na romanu, priznaće, suočevanje sa zlom.
„Teško se suočiti sa zlom, ali mislim da je neophodno. Pogotovo za književnika i čovjeka koji se bavi umjetnošću. Mi kada predstavljamo knjigu i kada kažemo da je to knjiga o zločinu, to automatski odbija ljude. Knjiga, međutim, ima spektar tema. Nije samo o zločinu, ali taj zločin jeste centralna tema. Onda ljudi često pomisle da ne mogu to da čitaju, da im treba nešto da ih opusti. Između ostalog, o tome sam pisao u romanu. Moje mišljenje je da dužnost umjetnosti nije da opušta. Dužnost umjetnosti je da, na svoj način koji nije dokumentaristički, saspe istinu ljudima u lice. Ako sam spreman drugima to da uradim, onda prvo tu istinu moram sebi sasuti u lice i suočevanje sa tim zaista jeste teško“, iskren je Stevo Grabovac. On dodaje da se nije bavio istraživanjem, ali se nada da je podstakao nekoga da ponovo istraži zločin o kojem je pisao u romanu, a za koji do dana današnjeg niko nije odgovarao.
„Umjetnost ne može da dobaci toliko daleko da stvari u društvu promijeni na bolje, ali ne bih imao ništa protiv da me neko razuvjeri i pokaže mi da nisam u pravu. Jedan sam od ljudi koji voli da im se dokaže da njegove tvrdnje nisu ispravne“, precizira sedamdeseti dobitnik NIN-ove nagrade.
Grabovčev pripovjedač i lik u jednom trenutku romana putuje u Prijedor. Tamo, između ostalog, na krovu crvenog solitera završava u manjem društvu sa džointom u ruci.
S obzirom da pisac Darko Cvijetić jedan od recenzenata romana živi u crvenom soliteru i s obirom da je ovu zgradu genijalno opisao u svom romanu „Šindlerov lift“, interesovalo nas je da li je ova kratka epizoda neka vrsta omaža Cvijetiću.
„Crveni soliter pominjem u jednoj sceni u romanu, jednoj od onih istinitih priča koja se jeste desila, ali nisam siguran da li je baš na crvenom soliteru. Bilo je to na jednoj zgradi u Prijedoru. Eto još jednog dokaza da sa pisanjem nisu čista posla. Darko i ja smo se upoznali mnogo godina kasnije i on je bio jedna od osoba koja je čitala ovaj roman u rukopisu i koja je pisala recenziju. Time mi je pričinio veliku čast, jer Darka veoma cijenim i kao pisca i kao čovjeka. Zbog njega sam namjerno u romanu pomenuo crveni soliter, ali sasvim moguće da se ta scena tu zaista i desila“, priča Stevo Grabovac.
Pisac otkriva da li mu je u književnosti bitnija priča ili jezik.
„Meni je priča bitna. Za mene je jezik samo sredstvo pisanja priče, način na koji priču prenosim čitaocu. Ne eksperimentišem puno sa jezikom. Ne kažem da se nekad neću upuštati u takve stvari, ali zasad nisu u domenu mog interesovanja. Stavljanje jezika ispred priče, drugačiji je način pisanja od mog i sasvim je legitiman. Sa druge strane, mnogo ljudi govori da je najteže dosegnuti jednostavnost u jeziku i stilu“, ističe Grabovac. On, stoga, smatra pohvalom što je književni kritičar Igor Perišić, primjetio da njegova poetika duguje poetici Danila Kiša, a jednostavnost, čudesnoj jednostavnosti Srđana Valjarevića.
„To je nešto najbolje što je neko rekao o mojoj književnosti. Na literaturi Danila Kiša sam odrastao, a Srđan Valjarević je moj prijatelj čijoj sam se književnosti divio i koji je, mnogo prije nego što smo se upoznali, bio moj književni uzor“, priznaje Grabovac.
Stevo Grabovac pričao je i o tome da se u trenutku kada je saznao da je sedamdeseti dobitnik NIN-ove nagrade nalazio u kafani.
„NIN kao institucija ima jako zanimljivu proceduru. Prije objavljivanja zvaničnog pobjednika oni imaju zasjedanje žirija i glasanje, a književnici koji su se našli u najužem izboru moraju biti u Beogradu. Za nas koji smo iz Banjaluke to je bila nezgodna situacija. Desilo se to da smo moj izdavač i ja molili ljude iz NIN-a da nam jave kada završi glasanje, ma kako to glasanje prošlo, da se možemo što prije vratiti u Banjaluku. Kada mi je zazvonio telefon da mi jave da sam dobitnik NIN-ove nagrade, mislio sam da će mi javiti kako se možemo vratiti za Banjaluku. Tada sam sjedio sa prijateljima u kafani u blizini hotela 'Moskva' gdje je poslije organizovana konferencija za novinare i svi smo bili iznenadjeni. Nakon toga je krenulo ludilo i moj telefon do danas nije prestao da zvoni“, slikovito pripovjeda Grabovac.
Priznaće da je u trenutku kada je došla na red izjava za novinare, u hotelu „Moskva“ sjedio bez spremljenog govora i bez ideje šta bi trebalo da kaže.
„Tada mi je palo napamet da su na istom mjestu prije mene bili Branko Ćopić, Miloš Crnjanski i Danilo Kiš i prošla me je jeza, jer sam shvatio da nisam dostojan da sjedim tu gdje sjedim“, tvrdi Grabovac. Na sedamdesetog laureata nedjeljnika NIN nakon samog uručenja nagrade uslijedili su i medijski napadi, jer je otišao na prijem kod predsjednika Republike Srpske, a otkazao gostovanje u nekoliko opozicionih beogradskih medija koji su izrazili sumnju da je to uradio zbog politike.
„Postoji jedna vrsta medija koja je dan prije moga susreta sa Miloradom Dodikom pisala kako sam ja pobogu jadni trgovac koji radi u nekoj jadnoj trgovini u nekoj jadnoj Banjaluci, a usput sam dobitnik NIN-ove nagrade. Šta društvo čini povodom toga, zašto sistem ne reaguje? Onda se dešava zvanični poziv za palatu predsjednika Republike Srpske gdje sam i otišao, da bih 24 časa poslije postao izdajnik i maltene zločinac. To je licemjersto, jer oni su i napravili tu priču. Ja nikad za sebe nisam rekao da sam jadni trgovac iz jadne Banjaluke“, jasan je Grabovac.
Autor romana „Poslije zabave“ kaže da umjetniku danas nije lako da ostane apolitičan.
„Politika ulazi u pore svega i svačega, ali to ne mora značiti da mi trebamo pristati na tu igru. Stalno govorim da sam apolitičan čovjek i to mi zamjere. Danas kao da važi pravilo ako nisi sa nama protiv nas si. Nisam sa vama. Ne zanimate mi ni vi, ni ovi drugi. Živim svoj život kako sam ga i dosad živio. Navodno živimo u dobu demokratije. Navodno živimo u dobu gdje nema cenzure, ali upravo ti 'slobodni' mediji često razapinju ljude na najodvratniji mogući način. Ne vidim gdje je tu sloboda i gdje je tu demokratija“, ističe Stevo Grabovac. Razgovor za Nezavisne, Grabovac razvršava pričajući o suštinskim problemima čovjeka i čovječanstva.
„Trebalo bi malo da mislimo na druge, jer na ovoj planeti koja nam je ipak zajednički dom, mi imamo jako nezgodnu situaciju, a preko toga se još bavimo ličnim podjelama. Spremni smo da za nasitnije ćarove ubijemo drugog čovjeka, a uskoro ćemo možda ostati i bez sopstvenog doma, jer sve ukazuje na to da je klima otišla dođavola, da nas čekaju promjene, da ne pričamo o potencijalnim ratovima globalnih razmjena. Zar ne bi onda trebalo da se posvetimo stvarima koje su ključne i koje su bitne da do potencijalnih katastrofa ne dođe, a ne da se još dodatno svađamo na mikro planvima, da ne pričamo o makro svađama“, zaključuje Stevo Grabovac.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.