Ne postoji sedam svjetskih čuda. Postoji samo jedno i to je ljubav, zapisao je jedan od najvećih i najčitanijih francuskih i svjetskih pjesnika 20. vijeka Žak Prever.
Preverova poezija je "pokisla, ozarena, očarana, pod krupnim kapima kiše", baš kao Barbara iz njegove najpoznatije pjesme. Ona mu se baca u zagrljaj, ona se ne ljuti, ona ga čak i ne poznaje, ali je ipak dovoljno njegova da se smiju zajedno. Preverova "Barbara" je pjesma o ljubavi, ratu i dvoje stranaca koji su se slučajno sreli na kiši u Brestu, u ulici Sijam, gdje su se obično sastajali ljubavnici.
Biografija
Prever je rođen 4. februara 1900. godine u Nejiu na Seni, pariskom predgrađu na ivici Bulonjske šume. Porodica Prever imala je finansijskih poteškoća, preselili su se u Tulon, pa se opet vratili u Pariz. Stalna preseljenja, promjene škola, oskudica i Prvi svjetski rat uticali su na to da Prever zauvijek napusti školovanje i od svoje petnaeste godine radi povremeno razne fizičke i kancelarijske poslove.
Vojsku je služio u Linevilu i Carigradu, gdje je sreo Iva Tangija i Marsela Dijamera, buduće umjetnike, sa kojima će po povratku u rodni grad dijeliti stan, dobro i zlo.
Dio njihove družine vremenom su postali Andre Breton, Rober Deno, Luj Aragon i mnogi drugi nadrealisti tog vremena, a nadrealističnom pokretu pridružili su se 1925. godine. Često su organizovali večere u domu Preverovih, na kojima su raspravljali o umjetnosti do kasno u noć. Poslije razlaza sa Bretonom, 1928. godine Žak se 1930. godine okreće sedmoj umjetnosti i sa mlađim bratom Pjerom radi seriju uspješnih filmova, piše scenarije za pozorišne predstave, a svoju poeziju koristi u nježnim, romantičnim melodijama.
Ali Prever nije bio poznat samo kao poeta mekog srca. Neki bi rekli da je bio i sanjar, anarhista, odmetnik, buntovnik ili jednostavno čovjek koji se borio protiv nepravde - nije mogao da podnese mučenje nejakih od strane bogatih i silnih, koje je branio u svojim stihovima.
Njegove riječi bile su oštri mač u borbi protiv nepravde društva. Nije mario za starost ljudi, njihovu boju kože ili nacionalnost. Vjerovao je da su svi ljudi jednaki. Nepravda, govorio je, ne bira mjesto ni vrijeme, nepravda je uvijek prisutna.
Poezija
Prever, nazvan i "Pjesnik Pariza", u svojoj humornoj i humanistički angažovanoj lirici govori o životu u različitim njegovim aspektima. Svojevrstan moralista i kritičar društva, Prever ukazuje na još moguće prostore čovjekove sreće koju malograđani, militaristi i političari stalno ugrožavaju.
Godinama je pisao pjesme na komadićima papira ne pomišljajući da ih sabere u knjigu. Prva Preverova zbirka pjesama "Riječi", objavljena tek 1945. godine, postigla je nezapamćen uspjeh - u kratkom roku prodato je u 150.000 primeraka. Od smrti Viktora Igoa do Prevera Francuska nije imala istinskijeg narodnog pjesnika, koga podjednako vole i rafinirani ljubitelji poezije i ljudi skromnog obrazovanja.
Preverova poezija se opisuje kao "poetsko tumačenje svakidašnjice" i za njeno razumijevanje čovjeku nisu potrebne "velike škole". Ona je uprošćena, jasna i služi se riječima koje se koriste u svakodnevnom govoru. Ona govori životom humaniste, običnog čovjeka, predgrađima, mirisom ulice iz koje je i sam Prever došao. On uspijeva da nas vrati u svijet godišnjih doba koja su mirisala na sasvim obične ljude, ljude koji nisu zaboravili da vole. Snaga njegovog stiha i opisi stvaraju gotovo filmske slike, u kojima se svako od nas može prepoznati. To su slike čežnje, jer svi smo mi nekoga čekali. Nekoga ko se vratio, nekoga koga još čekamo, nekoga ko je otišao u čežnji koja je ostala.
Ljubavni život
"Pjesnik Pariza" čovječanstvu je ostavio riznice ljubavnih stihova i svojom umjetnošću otvarao je zaboravljena prostranstva sreće. Priča o dvoje ljubavnika na kiši, jedan od momenata u svjetskoj književnosti koji oslikava sliku rata koji ruši ljubav, nadanja, pokazuje Preverovo gnušanje prema "ratnom idiotizmu". A djevojčica koju upoznaje u djetinjstvu, stepenicama odrastanja uspela se do najviše tačke Preverovog života - postala je njegova životna saputnica i muza. Prever i Simon Dijena vjenčali su se 1925. godine. Ali, život je smišljao novu ulogu za Prevera, pa se tako godine 1946. rodila njegova kćerka Mišel, koju je dobio sa drugom suprugom Žanine Prever.
Nesreća i smrt
Prever je 1948. godine doživio ozbiljnu nesreću. Došao je do kancelarije Nacionalne radio-difuzije da bi predstavio film koji je pripremao, a nesrećnim spletom okolnosti pao je kroz staklena vrata pravo na pločnik Šanzelizea. Dugo je bio u komi. Nije mogao da piše ni da slika kolaže koje je i Pablo Pikaso, njegov veliki prijatelj, gledao sa posebnim divljenjem. Kad se oporavio, nakon nekoliko godina putovanja, vratio se u svoj Pariz i nastanio se na Montmartru. Kuću u Normandiji kupio je 1971, a ona je 1994. godine pretvorena u Muzej Žaka Prevera.
Jedanaestog dana aprila, 1977. godine, Pariz je bio siv i tužan grad koji se opraštao od svog miljenika koji je preminuo od zloćudne bolesti - karcinoma pluća. Jedna gospođa tog proljećnog dana izgubila je muža, mlada dama oca, a svijet umjetnika čiji duh i danas luta ulicama Grada svjetlosti. O posebnoj vezi Pariza i Prevera govori i njegova pjesma "Pariz noću" - "Tri šibice upaljene u noći. Prva da ti vidim lice, druga da ti vidim oči, posljednja da ti vidim usta. I čitava tama noći da bih se sjetio svega toga, stežući te u zagrljaju".
Žak Prever napustio nas je prije 44 godine, a bio je pjesnik, buntovnik, onaj koji osuđuje, ali i onaj koji je dirnut jednostavnom ljepotom svijeta. Ako se neko može nazvati slobodnim pjesnikom, onda je to Žak Prever.
Barbara
Sjećaš li se, Barbara, padala je kiša neprestana
nad Brestom toga dana, a ti si išla nasmijana
pokisla, ozarena, očarana, pod krupnim kapima kiše
sjeti se, Barbara, sretoh te u ulici Sijama
smijala si se, i ja sam se smijao
sjećaš li se, Barbara
Nisam te poznavao, nisi ni ti mene
sjećaš li se, sjećaš li se toga dana
i ne zaboravi ga.
Jedan čovjek ispod neke kapije, zaklonjen
viknuo je tvoje ime, Barbara,
a ti si potrčala njemu po kiši
pokisla, ozarena, očarana
i bacila si mu se u zagrljaj
Sjećaš li se, Barbara,
ne ljuti se što ti kažem ti
jer ti kažem svakom koga volim
pa čak iako ga ne poznajem.
Sjećaš li se, Barbara, i ne zaboravi nikad
tu kišu tako blijedu i tako srećnu
tu kišu nad morem, nad arsenalom
nad brodom iz Cezana
Oh, Barbara,
velika je svinjarija taj Rat i šta je sa tobom
sada
pod kišom od gvožđa, vatre, čelika, krvi
A onaj koji te je stezao u zagrljaju, zaljubljeno
da li je umro, nestao il je još živ
Oh, Barbara,
još uvijek kiša pada nad Brestom kao što je padala
nekada
Ali nije to isto, jer sve je porušeno
To su samo posmrtne kapi kiše, užasne i očajne
A nije ni onaj potop kiše, gvožđa, čelika, krvi
već prosto kiša iz oblaka koji nestaju kao psi
kao psi koje donosi vodena struja iz Bresta
da istrunu negdje daleko, vrlo daleko od Bresta,
od koga nije ostalo ništa.
Citati
* Niko ne poznaje čoveka više nego žena koja je prestala da ga voli.
* Glupost je najneobičnija od svih bolesti - od nje ne pati bolesnik, nego svi ostali.
* Čak i ako vas sreća malo zaboravi, nikada nemojte da zaboravite na nju.
* Treba da pokušamo da budemo srećni, kako bi nam to bio primjer da se drugi ugledaju na nas.
* Oče naš koji si na nebesima. Ostani tamo. A mi i dalje ostajemo na zemlji. Koja je ponekad tako lijepa.
* Ljudi govore o onome što vide. Djeca gledaju i vide istovremeno. Ovo se takođe odnosi na čitanje knjiga.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.