Branislav Zubović, pjesnik iz Vrbasa u čijoj ličnoj karti grad Tuzla stoji kao mjesto rođenja, za knjigu poezije "Tremor", objavljenu prošle godine u izdanju Udruženja književnika Srbije, dobio je čak tri književne nagrade.
U pitanju su priznanja "Bajo Džaković", "Pečat varoši sremskokarlovačke" i "Miodrag Ćupić". Posljednjim navedenim priznanjem ovjenčan je prošle sedmice, a povodom istog o nagradama, nagrađenoj knjizi, književnosti, radu na čuvenom Festivalu poezije mladih u Vrbasu i svojim vezama sa Republikom Srpskom i BiH govorio je za "Nezavisne".
NN: Ukratko, koliko po Vašem iskustvu nagrade znače za jednog pjesnika?
ZUBOVIĆ: Nagrada je svakako dragocjen biografski podatak, ali nagrade poput "Miodrag Ćupić" i "Pečat varoši sremskokarlovačke" obezbjeđuju i ulazak u tzv. visoko književno društvo, naročito ako se uzme podatak o dosadašnjim dobitnicima. Kome je ovo malo, podsjetiću da je najveća nagrada u staroj Grčkoj bila sahrana o državnom trošku. Kada je u pitanju nagrada "Bajo Džaković", neobično je dobiti nagradu s imenom pjesnika koga sam poznavao. Ukazana mi je čast da sam prvi dobitnik te nagrade, što čini posebno zadovoljstvo. Možda nagrada ima previše i sigurno je da su mnoge devalvirale, ali ipak ostaje dragocjena informacija o sudu žirija koja je korisna i za knjigu i za autora.
NN: U obrazloženju za nagradu "Miodrag Ćupić" žiri kaže: "Branislav Zubović je napisao knjigu poezije 'Tremor' u stilu starih majstora, oslanjajući se na ponajbolju tradiciju srpske poezije." Iz perioda raznih "izama", svjedoci smo da se srpska poezija pokušavala odreći tradicije, ali da joj to nije uspijevalo. Kakva je situacija danas s tradicijom u poeziji?
ZUBOVIĆ: Ništa bolje i pametnije ne bih mogao da odgovorim od one Eliotove rečenice: "Tradicija se ne može naslijediti, a ako vam je potrebna, morate je steći velikim trudom. Ona na prvom mjestu obuhvata osjećanje istorije za koje, bezmalo, možemo reći da je neophodno svakom onom ko bi htio da bude pjesnik..." Dakle, dovoljno je samo pogledati našu epiku i ako vidimo šta smo sve kao narod prošli, lako je zaključiti da ne bi bilo istorije niti nasljeđa bez poezije.
NN: U naslovnoj pjesmi knjige "Tremor" kažete: "Pa će i duša lakše sa visoke kote /Tek brže da svrši na margini fusnote." Da li je sintagma "margina fusnote" ujedno i najbolji opis statusa pjesnika danas i ovdje?
ZUBOVIĆ: Pjesnik i poezija bi trebalo da daju zračak nade. Poezije jeste dar božji, baš kao i sam život. Ipak, život je mnogo više od poezije. To poistovjećivanje se s pravom uzima u pjesnika i teško je odvojiti jedno od drugoga. E sad, da li je to dobro ili ne, ja ne bih umio da odgovorim koliko je to pjesma uspjela. Ona, dakle pjesma, više zna, a da li će naš pjesnički glas stići tamo gdje treba, to samo "jedan" pjesnik zna. Onaj koji je iz ničega stvorio nešto. Pjesnik je uvijek pjevao sa margine, a nerijetko su ti glasovi stizali baš tamo gdje treba - po Njegovoj volji!
NN: Uz "visoku kotu" u naslovu jedne pjesme koristite i sintagmu "gledano odozgo". Poznato je da ne može svako pjevati, pa samim tim ni gledati odozgo. Zašto u većini slučajeva propuštamo da se, recimo, čitanjem izdignemo iz dnevnopolitičkog rijaliti gliba?
ZUBOVIĆ: Ovo pitanje je komplikovanije nego što mogu da odgovorim. Naime, mene je mimoišao taj "dnevnopolitički rijaliti glib". Uspio sam da ostanem izvan njega, ali posmatrajući "ozg'o" zaista je, u najmanju ruku, sramotno šta nam nude oni koji bi trebalo da se bave narodnim poslovima, posebno oni koji to rade iz ličnih interesa. Možda se to bolje vidi iz žablje perspektive koliko smo posrnuli - no ja i dalje pokušavam da pjevam iz one druge - ptičje. U jednoj pjesmi iz zbirke "Tremor", koja se zove "Sumnja" i govori o "grešnom dijaku Gerasimu, koji je krenuo put manastira Lepavine od Vrginmosta, i koga na kraju iguman Zosim ne prima jer mu je dosta čuda, konstatuje se da se Bog možda prevario kada je iz ničega stvorio nešto i da nam ama baš ništa nije ostao dužan." Tragajući za drevnim odgovorom šta je duša, pade na pamet poređenje sa satom za struju ili vodu, kako god, dakle on samo otkucava, a na kraju će se sve lijepo očitati i bogami skupo platiti računi.
NN: Rođeni ste u Tuzli, a živite u Vrbasu, pa otud i Vaša poezija u "Prognanim Orfejima", antologiji srpske izbjegličke poezije Nenada Grujičića. Koliko Vas je izbjegličko iskustvo odredilo kao pjesnika i kakve su Vaše sadašnje veze sa RS i BiH?
ZUBOVIĆ: To "neslavno" iskustvo je odredilo pjevanje. To se potvrdilo ne samo kod Grujičića, već i kod Đerića u njegovoj značajnoj antologiji o bezdomnosti. A tamo gdje sam rođen i odrastao i gdje sam sticao prva iskustva, svakako da me je odredilo u velikoj mjeri. Kao urednik časopisa za književnost "Trag" imam svakodnevne veze sa književnicima iz Republike Srpske. One se zasnivaju na lijepom poštovanju i saradnji, nemoguće je danas napraviti Festival poezije mladih u Vrbasu, koji, evo, traje već više od pola vijeka, a da se na njemu ne nađu kolege iz RS. Tome treba i pridodati moju zavičajnost koja je vezana za Krajinu, za Banjaluku. Zubovići su Banjalučani, a ja sam sticajem okolnosti rođen i jednim dijelom školovan u Tuzli, kada sam 1992. nastavio u Novom Sadu.
NN: Posljednjih 13 godina sekretar ste čuvenog Festivala poezije mladih u Vrbasu. Koliko je ovo zapravo zahtjevan posao i sudeći po onome što ste u pomenutom periodu čitali, kakva je budućnost ovdašnje poezije?
ZUBOVIĆ: Poezija je postala vrbaski brend. Vrbas je jedini grad koji nosi lijepe pjesničke etikete "Prvi Olimp u ravnici", "Grad na pesnikovoj ruci" i "Sigurna kuća za pesnike" kako su ga prozvali Krklec, Radomir Mićunović i Đorđo Sladoje. Više od pola vijeka se u Vrbasu okupljaju pjesnici i gotovo da nema značajnijeg koji nije proboravio u Vrbasu od vremena države u kojoj je nastao pa do danas. Zahtjevno je, jer smo "mi" majstori da uništimo i kompromitujemo sve ono što je dobro, ali ono što je zasnovano na "tananim lirskim nožicama", evo još uvijek traje i još uvijek je mlad i neponovljiv, jer svake godine iznova dolazi deset mladih pjesnika koji u Vrbasu prave svoje prve značajnije pjesničke korake. Na meni je "samo" da utabanu stazu održavam, povremeno očistim i ne tikam previše, da ne bih nešto slučajno pokvario. U prosjeku svake godine stiže između 100 i 120 pjesničkih rukopisa. Nije uvijek lako odlučiti se za deset najboljih, ali one koje žiri izabere, jesu garancija da za poeziju još uvijek ima nade.